Povoodom Međunarodnog dana maternjeg jezika
JEZIK RODA MOGA SEMIRA JAKUPOVIĆ
Hvatam riječi
A one mi uporno bježe
Ja ih čuvam kroz priče starih nana
S mirisom kifla iz pekara
Proljetnog behara
I tajanstvenih sahara.
Želim ih dotaknuti
Pomirisati, osjetiti
Dok kroz sjećanja
Testije, ćupovi,
bunari i santrači plove
I neko me drugo vrijeme
Sebi vuče I zove.
Pa u jesen zamirišu turšije i pekmezi
I sepeti prepuni rujnoga voća
I vide se stapovi uzavreli od jutarnjeg mlijeka
Dunje na pendžeru i zambak u avlijama
I sofre pune familija na okupima
I ne mogu da shvatim
Da su to slike jednog prošlog vijeka
Da nas pod svoje uzima neko novo vrijeme
I donosi otuđenost kao teško breme.
I čini mi se da su sa tim nostlagičnim godinama
Otišle riječi jezika moga
Tek ponekad ih izvučemo iz zaboravljenih ladica
Ili nas na njih podsjeti neka stara, požutjela stranica.
A one se cerekaju i uporno bježe
Dok grlo se u u zaboravu steže
A onda ih čujem u sevdalinkama
I obradujem se tim nasim
sačuvanim bogatstvima
Pa dočaram dimije, jeleke, šalvare i fesove
I kadije, prelijepe hanume i delije,
I u snove došetaju
teferiči, ašikluci I akšamluci
nesuđene ljubavi I besane noći
tanani šadrvani I sa munare ezani
I ljubav prema rodnoj grudi
Koja nikad neće proći
Jezik, to moćno sredstvo
Izda me toliko puta
A toliko ga želim zadržati
Čuvati kao najljepši dragulj
I svojoj djeci i unucima dati
Hvatam riječi
Te prelijepe zvučne ljepotice
One se izvlače kroz sokake i kaldrme
Basamake i pendžere
Mahale i sokake
I želim da ih ljubomorno čuvamo,
Mazimo, pazimo i ponosno pokazujemo
Da se nikada ne upitamo
ko smo, gdje smo, šta smo,
Da jedni drugima stranci ne budemo
I zauvijek sačuvamo
U tajanstvenim pretincima
naših srca
I da zapamtimo
Da jezik zopočinje
Od prve izgovorene riječi djeteta
Do zadnjeg vapaja nemoćnog starca.
Organizacija Ujedinjenih naroda za obrazovanje, nauku i kulturu je 1999. godine na 30. zasjedanju Glavne skupštine na prijedlog države Bangladeša proglasila 21. februar Međunarodnim danom maternjega jezika, kao sjećanje na studente koji su tog datuma 1952. godine ubijeni u Daki u Istočnom Pakistanu, danas Bangladešu, jer su protestvovali zato što njihov maternji jezik nije proglašen zvaničnim. Ovaj datum u kalendaru međunarodnih praznika postaje prihvaćen od 2000. godine.
U Bosni i Hercegovini 21. februar je prvi put obilježen 2011. godine, u organizaciji Udruženja za mir, obrazovanje i kreativnost i Pedagoškog zavoda Tuzla, te se istim ukazuje na važnost i značaj očuvanja i upotrebe maternjeg jezika, kao jedne od najbitnijih značajki individualnog i kolektivnog karaktera.