Izdvajamo

 

I da se probudim dok lagano pucketa vatra. Da mi nozdrve zagolica miris kafe i korijena velike trave. Da majka gleda kroz prozor lomeći kocku šećera na dijelove. Ne onu kocku pravljenu od kristal šećera. Onu drugu. Od šećera u prahu. Uz nju je kafa slađa. Da me čeka moj fildžan i komad pečenog šećera sa orasima. Da se lijeno dovučem do drvene sećije. Da se radujem nedelji. Da mi prija jastuk od slame na koji naslanjam leđa.

Da mi se lijevi priglavak uporno okreće na nozi i spada. Da nam je bojler pokvaren po ko zna koji put. Da stavim lonac za veš na šporet. Da dosipam vode da se ugrije, da se mogu okupati. U stvari, izmaštrafirati. Starom, okrnjenom, metalnom maštrafom. Obrisati starim, izblijedjelim, istanjenim ručnikom. Sušiti kosu iznad šporeta. Ono kad padne koja dlaka s glave, pa se na plehu šporeta uvije od topline i smrdi. Ali, nekako se kosa baš fino ufrćka. Izgleda veoma gusto kad je nakon takvog sušenja zabacim. Čak je ne treba mnogo ni popravljati.

Čim bude sigurna da je kosa potpuno suha, majka uzme stari, plastični češalj. Da začešlja i oplete dvije pletenice. Da po ko zna koji put priča da je tako lakše za održavati i njoj i meni. Da mi pregleda zube i kaže da ih nisam dobro oprala. Da me opet vrati u kupatilo i kaže da u sebi otpjevam pjesmu i trljam zube od početka do kraja pjesme, jer je jedino tako ispravno.
Da savije simit maslenicu dok se ja kupam. U crnom, ogorjelom, velikom, metalnom tanjiru koji joj služi kao mala tepsija. Da nam u tri limena tanjura različitih boja i dezena smješa priloge. U jedan strinin mladi sir i luk, u drugi pekmez i mlijeko, a u treći med i mlijeko, jer joj unuka, pobogu, ne voli prekmez. Da stavimo šarenu krpu na drvenu sećiju. Jedemo i pričamo. Da se smijemo. Da se po ko zna koji put čudi što prvo jedem slatko pa slano. Da mi priča o tome kako ću biti sretna kad porastem. Da me savjetuje. Da me smiri.
Da sklonimo tanjure poslije jela. Da se malo naslonim na njeno krilo. Da miriše na sapun. Da su joj ruke nježne i tople. Da me miluje po opranoj kosi. Tepa da je to njena svila. Da se naglas moli Bogu da nađem nekog ko me zaslužuje. Da mi prstom popravlja obrve. Ubjeđuje da imam prištiće jer ne perem lice dovoljno često. Koliko je dovoljno? Ne postoji broj. Kad god prođeš pored kupatila, kaže.
Da zakunjam. Da uzme smeđu, vunenu pamuru sa resama i pokrije mi leđa. Od leđa sve dolazi. Da zaspe sa dlanom na mom obrazu i glavom naslonjenom na zid. Da utrnemo od ljepote, sreće i ljubavi.
Da popusti ovaj prokleti grč u ramenima. Da se otopi ovo srce koje je postalo hladno i kameno. Da zaboravim na umor i bezvoljnost. Da se ponovo radujem malim stvarima. Da ponovo vjerujem ljudima. Da ponovo volim. Da se ponovo osjetim sigurnom i zaštićenom. Da ponovo dišem. Da se više nikada ne osjetim samom. Da ponovo živim...

Alma Ćirkić/Črčkarije

Postovani Nijaze,

Hvala mnogo na predivnim prilozima i fotografijama kojima nas uvijek obradujes. Sve ovo sto radite danas, trag je koji ostavljate za sobom, a koji ce jednoga dana pripadati kozarackoj arhivi. Svaki put imam osjecaj da sam prosla kroz nas dragi Kozarac i zavirila pomalo u svaki njegov sokak. Vrijeme prebrzo leti, a u toj neuhvatljivoj brzini zaboravimo koliko je svaki trenutak vazan i kako ga trebamo cijeniti i po mogucnosti zabiljeziti.

Kako su govorili nasi stari, "Danas jesmo, sutra nismo.." U ovozemljskoj trci koja se sve vise pretvara u borbu za meterijalne stvari koje dominiraju, veoma se rijetko nadje vremena za dusu i cesto znacaj malih, obicnih stvari spoznamo tek kada ih pocnemo gubiti. U sustini zivimo samo za danas, jer proslost ne mozemo promijeniti, a buducnost i njenu tajnu ne mozemo unaprijed spoznati.
Vec smo to jednom iskusili na svojoj kozi, u proteklom ratu, kada smo tako brzo izgubili ono sto smo godinama sticali, a najgore od svega je gubitak ljudskih zivota.

26.04.2014
Semira Jakupovic