Izdvajamo

 

Volim čitati o ženama. Onim uspješnim. Onim koje su završile zvučne fakultete. Imaju titule. Dobre poslove. Vode uspješne firme. Sjede u vladama. Drage su mi i poznate žene. Celebrities. One koje su popularne. One koje ne moraju biti obrazovane, ali imaju fantastičan osjećaj za biznis. Nekad i samo ludu sreću. Volim čitati o kreativim ženama. Umjetnicama. One koje se znaju izraziti kroz notu, olovku ili kist. Volim.
Volim čitati i o onim drugima. Onima o kojima mediji ne pišu. Onima koje to zaslužuju. Jednako kao i ove prve. Onima koje nose cipele stare nekoliko godina. Ili nove, kupljene jeftine, ružnog oblika ili đonom koji lupka. Ne zato što bolje ne znaju kupiti. Zato što su novac radije dale da njihov školarac ima bolju torbu ili jaknu. Čitala bih o ženama koje ne mogu na izlet u prirodu jer u bašti vade krompir. Obraduju se svakom novom, krupnom plodu jer je ova godina pobacila. Onima koje su tužne jer su od usijanih par kilograma graha ove godine dobile od zemlje svega šačicu nazad.

Čitala bih o ženama koje ujutro viđam na biciklu dok idem na posao. Ženama koje u korpici nose mlijeko i domaća jaja u nadi da će prodati dovoljno da bi djetetu kupile knjige. Onima koje ne posegnu za čokoladicom kad im padne šećer, jer im je žao potrošiti marku na sebe. Onako majčinski je gurnu u dječiju ruku i poljube dječije čelo, sretne što su se pobrinule za doručak taj dan. Onim ženama koje su vukle tačke i tačke drva koje je cijepao njihov muž da uštede novac. Da plate račun za struju.
I o onim drugima. Onima koje su zaposlene. Rade za platu. Pa se tjeraju na posao koji ne vole svako jutro. Obuku haljinu ili cipele kupljene na rate. Da ne odudaraju od ostalih kolegica. Pa se mukom našminkaju i krenu. Negdje pred firmom navuku osmijeh na lice. I siluju se. Mentalno. Nemaju mogućnost promjene posla, sretne što imaju bilo kakav. Pa odu kod zubara. Jer djetetu treba aparatić. Fiksni. Onaj što će se otplaćivati dvije godine. Pa stisnu svoje zube. One od kojih jedan treba novu plombu. Koji će čekati. Dok ne zaboli. I dalje nastave. U koštac sa životom. Na potpeticama. I usput okinu selfie. Stave na društvene mreže. Da se uklope. Sakriju. Pobjegnu od sebe.
O njima bih čitala. Ali nemam gdje. U moru političkih afera, servirane pandemije, jeftinih produkcija i crne hronike, one rijetko nađu mjesto. A trebale bi.
Ne kažem da su bitnije od onih prvih. Jednako bitne jesu. I treba im dati prostor. Onaj u našim srcima već imaju.
Zaslužuju i medijski. Jer su heroji. Istinski.
I onaj drugi. Njihov lični. Da odahnu. Zastanu. Pronađu sebe. Svoje snove. Da budu Žene. Jer to jesu.

Črčkarije/Alma Ćirkić

Budimo jedni drugima krila a ne kora od banane.