-Još večeras idete pa onda par dana NE! Pa, mora se i nane odmoriti od vas!

Bio je to uvijek isti monolog moje mame, isti kao i juče i prekjuče, dok bi mene i sestru spremala na konak kod nane. Sve te pripreme za odlazak bile su nešto najljepše što sam jedva čekao.

Naprimjer pitanja – jesmo li sve ponijeli, jesmo li zapamtili učenje što nas je sinoć nane pamtila, jeste li jeli da odmah ne tražite tamo, sutra rano kući… bila su uobičajena pitanja na koja smo samo potvrdno klimali glavom. Krenuli bi onda i taj put od nekih stotinjak metara do nanine kuće ja bih sebi svaki put predstavljao u glavi kao neko sasvim novo putovanje u neizvjesnost. Posebno subotom. Imalo je to svoj razlog.

U gornjoj sobi kraj kraj velikog ormara koji se zvao otoman vjerovatno ima nešto sa otomanskom imperijom, bio je jedan veliki radio. Na njemu su se mogle slušati i ploče. Kažem mogle jer više nije bio ispravan pa sam ja samo mogao nagađati koja je to toliko usporena riječ i koja je zvučala otprilike kao njaumunjaumkrrr….Nadam se da ste barem vi razumjeli?

Uglavnom, moj amidža koji nikad nije bio kod kuće imao je jako puno ploča. Tada nisam mogao baš najbolje ćuti ali vidio sam barem kako to izgleda Zdravko Čolić, Djordje Balašević, Safet Isović, Šaban Šaulić…samo eto još što glas nije izlazio, jasno da ih mogu ćuti. Valjda je igla bila pokvarena.

Sa ploča nije izlazio zvuk ali sa radija jeste. I to najviše nedjeljom ujutro. Zato sam subotom posebno volio ići na konak kod nane. Nedjeljom, baš rano, bila je emisija koja se zvala “Selo veselo”.

Tamam kad sunce proviri kroz prozor i podje me zadirkivati svojim zrakama po licu, nane koja je već davno ustala iznosi sebi kafu a meni čaj sa uštipcima. Radio se polako ali sigurno pojačava.

Umilni glasovi Envera Šadinlije i nekog Opačića, ne sjećam se tačno imena, budili su nas i svake nedjelje se javljali iz drugog Bosanskog sela. Iz tog sela predstavljali su novosti ali i najviše akcenat stavljali na muziku tog kraja. Jedne emisije se posebno sjećam. Dolazila je negdje iz okoline Dervente. Tako je rekao voditelj.

Prvo je išla muzika koja se realno u našem kraju nije slušala i u kojoj su dvojica pjevača pjevala isti tekst ali u dva muzička intervala koja mi ni do da danas nisu postala jasna.

Nije terca nije seksta, nešto kao sekunda i to umanjena , ko'će znati. Bili su praćeni sa violinom i sazom. Poslije kada sam porastao jedan muzičar mi je pojasnio da to i ne pokušavam shvatiti kao muzičar i da je to izvorna muzika. – Ona može biti shvaćena samo od nekog ko uz nju odraste, rekao mi je.

Posebno su se isticali duhovitim tekstovima. Duhovit tekst to jutro najavio je još jednom voditelj i mi smo mislili da se šali. Rekao je:
– Iz ovog sela je i mladić koji se zove Mile Kitić. Neće danas pjevati izvornu pjesmu već jednu novu koja se zove – Op kalo ćuprikalo merhaba.”

Nane je samo odmahnula rukom ne vjerujući šta čuje i rekla: Eee, hvala Bogu kad i Mile može reći merhaba.

Pjesma je krenula, bili smo u čudnom iščekivanju kakva je to pjesma i kao što obično biva, proletjela je kao san. Nisam mogao vratiti u to vrijeme radio stanicu već sam morao čekati sljedeću nedjelju kod nane. Ali mogao sam se ako ništa drugo taj cijeli dan derati po avliiji pjevajući te riječi koje sam uspio zapamtiti:

Op kalo ćuprikalo – merhaba.

Eso Balić