Izdvajamo

 

Niko nije znao tako vješto kao naša krava Risulja izvući još koji zalogaj mekinja, kantu punu raznih smjesa voća, kora od bostana ili naramak dobro posoljenog sijena. Ta smjesa imala je egzotično ime mulj.

Njen blagi pogled bio je pun emocija i vodila se mrtva trka izmedju nje i ćuke Mikija u tome ko ime blaži pogled. Znate onaj pogled pun blagosti ali istovremeno i molećivi. Najlakše bi bilo reći blagi teleći pogled ali Miki je, ako ćemo iskreno, bio pas pa ovaj put neka ostane na tome da sami zamislite te drage poglede.

Uglavnom, ta krava bila je toliko dugo u našoj štali da je sestra u školi na pitanje koga još od porodice ima, pored roditelja, nane i mene brata navela i ime Risulje Balić.

Ne bih ja nju ni pominjao da nije bila nekako drugačija od svih ostalih koje sam do tada vidio.

Ni ime nije dobila samo tako. Njena kože bila je išarana nekim čudnim šarama sličnim flekama pa pošto je to podsjećalo na onu životinju što se Ris zove i nju tako po tome prozvaše Risulja. Koliko znam nije se nešto posebno ljutila zbog toga. Sve ostale su dolazile i prolazile a ona je ostajala kao stalni inventar naše štale. Na nju se čovjek a u to vrijeme dijete mogao osloniti bez ikakve sumnje.

Ako čitam romane ili se igram nepredvidjeno sa drugom djecom ona ne bi to iskoristila za posjete tuđim usjevima. Stajala je u našoj njivi i strpljivo čekala da se sjetim da i ona postoji. Kad se pojavim ona, onako malo kao ljuta, dignula bi rogove mahnula glavom ali i pokazala da razumije djecu.

Imali smo dogovor da nikom ne kazuje moje izlete a zauzvrat bi dobijala porciju “repate” mekinja ili svježe trave. Imala je samo jednu manu. Nikad nije mogla odoljeti jabukama, kolačušama.

Tačno je znala kojim putem se vraća kući kako bi kao u neznanju prošla kraj te jabuke. Nije problem bio ako mi njoj taj dezert lijepo pripremimo sa ostalim namirnicama već to što je uživala da u jednom zalogaju proguta cijelu jabuku.

Po njoj smo poslije i prozvali tu novu sportsku disciplinu Gutanje jabuka u komadu. Sve do jednom…

Sva naša upozorenja nisu pila vode kod nje i znao sam da joj nekad mora doći dan otrežnjenja. Kako bi stari rekli – možeš kako hoš’ ali ne i dokle hoš’!

Jabuka koju je onako u slast zgrabila bila je ipak i za njena usta broj veća i odjednom nas je gledala nekako čudno. Oči su joj postajale sve veće, šare po stomaku su počele dobijati druge geometrijske forme i postajala je sa onim velikim tačkama sve sličnija pčeli. Bilo je samo pitanje vremena kad će poletjeti na neki jabukin cvijet. Možda je pokušala poletjeti to nisam vidio ali smo svi vidjeli kako je stala na avliju, pogledala kao da se izvinjava, probala još nešto reći u svoju odbranu ili kao oporuku i pala.

Kod našeg naroda je sreća da nismo paničari. Jednostavno se izgubimo i niko ne zna šta bi. Poslije, kad sve prodje, sve to naše neznanje, indolentnost ili strah pravdamo sa sudbinom. Sa njom se sve može opravdati.

Otac je otišao po pomoć, mama je plakala, nane učila dovu a komšija Arif je pripremao najbezbolnije rješenje. Nož. Da se ne muči.

Odjednom, Bog samo dragi zna odakle, pojavio se otac sa drugim komšijom Hamedom koji je imao jake ruke na kojima bi mu pozavidio i Muhamed Ali.

Nije oklijevao. Risulja nije uspjela izgovoriti ni muu a već je u stomak dobila takvu šaku da nas je sve zaboljelo.

Tišina.

Kao kad se poslije oluje razvedri. Jabuka iz njenih usta frcila je par metara dalje i stomak je polako dobijao stari oblik. Kako je stomak brzo spao strahovali smo da će kao balon odletjeti u zrak i svi smo u horu ispustili jedno veliko uuuuuhhhhh kao riječ olakšanja.

Tu se priča ne završava. Ne, ne…

Risulja je kao oparena skočila nakon udarca i Bože oprosti kao ludjački gledala okolo. Svi smo se pitali šta joj je?

Ugledala je svoj cilj. Jabuku koju je izbacila kao iz katapulta ponovo je ugledala i nije bilo šanse da neko reagira.

Pojela ju je u jednom zalogaju.

Eso Balić

Video snimak Mustafe Širbića. Iz mog kraja:

 

Opširnije...