Izdvajamo

 

Složićete se da je konj životinja koja uljepša bilo koju životnu scenu koju možemo zamisliti. Za konja mjesta mora biti, rekli bi neki. Pjesnik opet reče da od prizora kao što su konj koji se propne na zadnje noge, žene koja igra i čovjeka na postekiji nema ljepših.

Kažu da je to i plemenita životinja. Ne bih baš znao reći zašto ali možda zato što je vozio razne plemiće na svojim plećima? A možda zato što je svojim plemenitim dijelima da ljudima olakša poslove bezbroj puta podmetnuo svoja ledja? Često je nažalost preko njih umjesto nagrade dobio udarce ali znamo ljude kakvi su pa i ne čudi.

Možda su označeni kao plemeniti zato što ljudi označavaju nekog sa plemenit ko sve daje a ništa ne traži? Ko bi to znao? Ali, to nije ni važno. Hajmo’ mi dalje.

Mladence su u prošla vremena obavezno vozili u kočijama a konji su bili okićeni pa ponosno kao najljepši modeli na modnim pistama zabacivali svoje noge u zraku i iskreno nikad u tom njihovom magičnom kretanju nisam mogao dokučiti koje dvije noge su istovremeno u zraku a koje na zemlji.

Naše nane i majke pa tako i moje ponosno su okićene dekama i najljepšim vezovima sjedile kao princeze na konjskim kolima. Tadašnji konji su bili ispred vremena i još tada su nosili moderne frizure ili stavljali razne ukrasne lance preko sebe.Tim velikim gracioznim konjima vezane su grive u pletenice a repovi su bili zavezani u neku čudnu formu nalik pundjama.

Konji su i u filmovima uvijek jaki, brzi i nepredvidivi.

Po cijenu da me neko i pogrešno shvati reći ću da su lijepi konji kao i lijepe žene. Svi im žele prići ali i svi se plaše njihove reakcije.

Konji su uvijek bili simbol snage i izdržljivosti.

Nema tog kauboja (čobana) ili indijanca kojemu najveći ponos nije bio konj. Crno bijeli, šareni, sa raznim dekoracijama na sebi.

Kod Arapa su konji crni ali tako da ta crnina svijetli. Ta crna boja njihovih očiju i kože posebno osvjetljava mišiće kojima ponosno trče pustinjama Arabije.

Ne zna se šta je ljepše. Način kako se kreće u brzom galopu ili kad stoji kao slika naslikan. Neko nekad jako bogat kad je vidio da nema izlaza reče da za konja daje carstvo.

Konj je na Krčevinama kao i u većini bosanskih sela bio označavan kao blago koje se “nizašta ne mjenja”.

Tako i za mog dida i nanu. Za drugog bilo ne bilo za konja mora biti. Najbolja slama ispod njega, najbolje sijeno više njega i najbolja zob u zobarici koja mu se natakne na glavu pa kad ga čovjek pogleda izdaleka rekao bi da se zaglavio u nju i ne zna izići.

Uvijek sam volio to njihovo zadovoljno mljackanje žutim velikim zubima baš kao kad ovce odu pod šljivu pa uživaju hrumajući pomalo crnim zubima tvrde špice. I djecu volim slušati kad tako simpatično mljackaju ili srču ali starije ne mogu nikako podnijeti. Haj, ode ja opet od teme. Da se mi curiknemo našim atima.

Za razliku od nekih čudnih ljudi koji su prolazili kraj naše kuće u šumu sa konjima koji su ličili na roblje i izgledali žalosno i izmučeno, kažu da su konji moga dida bili pravo osvježenje za pogledati.

Nane i ukućani su za didovog odsustva znali da njima ne smije ništa da zafali. Nane je to veliko staranje za konje pravdala sa riječima – treba bolan za životinju tamo dževapiti, što bi u prevodu značilo Bogu odgovarati. Neki stariji su govorili da je konj čak prokleo čovjeka koji ne puši. Valjda zato što takav pregoni i nikad ne pravi pauzu dok radi. Ali, to nije provjerena informacija a ja nikad to nisam lično čuo ni od jednog konja. Jedino što sam vidio jesu neki ljudi koji su to izgleda doslovno shvatili pa su satima pušili i pili dok konj na suncu upregnut čeka ispred kafane da se krene kući. U tom momentu sam žaleći te konje spoznao šta znači riječ raga.

Kod mojih kako rekoh na sreću nije bilo tako i konji su uživali veliku ljubav.

Ali, velike ljubavi obavezno zabole.

Tako je bilo i sa mojim didom. Došao je odnekud sa puta i poželio da se provoza sa svojim divnim konjima. Krenuli su niz brdo prema Brđanima. Priroda i ljepota Krčevina, osjećaj da je ponovo kod nane i kuće, komšije koji su ga pozdravljali sa osmjehom na licu i sva ta divna čarolija odvela ga je vjerovatno barem na trenutak negdje gdje se brige zaboravljaju.

Poželio je vjerovatno da i svojim ljubimcima pokaže svoju radost pa je popustio kajasa da im ne zateže previše oko usta koja su se kod konja zvale gubice. Niko ne zna šta se desilo. Da li su i oni osjetili nalet te iznenadne slobode, da li ih je nešto uplašilo ili je to jednostavno zov sudbine uglavnom…krenuli su koliko ih noge nose niz strmi put koji se nimalo obećavajuće zvao Kamenik.

Njihove brze noge bile su prejake i prebrze da didove ruke dohvate ispala kajasa ispod kola. Njegovo tijelo vuklo se ispod konjskih kola par stotina metara dok nesretni konji nisu stali i vidjeli šta su uradili. Did je kažu živio još malo poslije toga ali jetra i ostali vitalni organi bili su nejaki da izdrže udarce od tvrdo brđansko kamenje. Bilo je to na samo godinu prije nego što sam ja došao na ovaj svijet.

Žurio sam da dođem i jedva sam čekao da vidim dida koji bi me sigurno popeo na leđa nekog konja da me je dočekao ali eto, sudbina ima svoje pute.

Tradicija konja u našoj porodici bila je od tada prekinuta do pred sami rat devedeset druge. Moj otac koji je i sam imao usađenu ljubav prema konjima odlučio je kupiti trkaćeg konja. Pisaću vam i o njemu u nekoj od ovih priča ali ovu priču bih želio završiti jednim drugim sjećanjem.

Tenkovi su prijeteći brujali i zemlja je podrhtavala sluteći da se nazire nešto do tada neviđeno. Bio je maj 92 godine. Taj novo pridošli mladi konj gledao je u nas velikim crnim, lijepim ali prestrašenim očima i kao da mi je govorio da ga zajašem pa da me odnese kao Burak u visine. Znao je i on ali i ja da je to nemoguće pa nas je preklinjao pogledom da ga ne ostavljamo.

Godine lutanja poslije i mnoge slike jadnih ništa krivih životinja koje su nastradale uvijek su me podsjetile na nanine riječi: Kako ti ljudi koji su na pravdi Boga zapalili nečiju štalu sa blagom unutra misle na dan suda Bogu dževapiti?

A taj dan je koliko god mi mislili da je daleko – neizbježan!

Eso Balić

...počinje priču o Kozarcu Ibro Kahrimanović: "Kozarac živi zahvaljujući dijaspori, odnosno Kozarčanima koji su se nakon progona zaustavili u evropskim zemljama, u Americi. Ali, iz ljubavi, iz nekakvog svog kozaračkog inata ponovo su izgradili ovo mjesto, čime je Kozarac postao simbol povratka u BiH. Istina, najveći broj njih dolazi za novogodišnje praznike i tokom ljeta, ali ono što su izgradili ovdje – kuće, drugi objekti – garancija su da će se vratiti zastalno i nastaviti živjeti ovdje."