Izdvajamo

 

Mi, djeca Krčevina ama vala baš ničega nismo željni bili. Nije da se imalo kao u današnjim vremenima svega na dohvat ruke ali misao da smo za nešto uskraćeni uopšte nije aplicirala u našim glavama, kako bi to političari rekli.

Slatkog nije nedostajalo, barem ne onog zamotanog u neki lijep papir. Tom zamotanom produktu dal’ čokoladi ili bombonu davalo je samo još veću slatkoću što bi ga rjeđe konzumirali.

Valjda zato danas čovjek jako teško osjeti pravu slast zalogaja i sa zahvalnošću pogleda prema nebu. Papir je ostavljan i da nam služi za nešto kao parfem koji smo poslije mirisali.

Kako rekoh, slatka nije nedostajalo. Od hošefa( kompota), kadaifa, hurmica( koje su i ako slatke još posipane šećerom), pite sa jabukama, sutlijaša, pečenih šljiva naravno posutih šećerom, pekmezima raznih vrsta do raznih slatkih pića kao što su limunada zašećerena toliko da se limun jadan i ne prepozna, sokova od domaćih jabuka, groždja i na kraju kupovni sok koji se razrjedjivao vodom. Hladnom iz bunara. E tog užitka. Ne može to opisati jedan slab sa riječima čovjek kao ja. To se moralo osjetiti.

Ali ipak ni oko jednog slatka se nismo otimali kao oko “grebe”. Sad ću vam pojasniti šta je to.

– Kod naših starijih ljudi kafa se nije pila samo zbog kafe. Da da. Ima mjesta u Bosni naravno, gdje se pije samo crna kafa bez mlijeka ali, kod nas to u najvećem djelu nije bio slučaj. Pola vrijednosti se davalo toj kraljici kafi a pola njemu kralju “kajmaku” koji se nalazio na prokuhanom mlijeku.

Uzvarenom – tako se govorilo. To vam dođe nešto kao preteča današnjem kapučinu (cappuccino) ili što u Austriji kažu – melanž (melange).
Ko je od koga ukrao taj mliječnomasni recept ne bih znao reći ali predpostavljam.

-Mlijeko, onako masno, domaće, na šporetu bi uskuhano prekriveno sa debelim slojem kajmaka čekalo da se stavi na sto svaki put kada bi se iznosila kafa na sto. A iznosila se jako često. Valjda ništa ne paše umornom čovjeku kao kafa. Dođu radnici sa njive i posjedaju na avliju. Naprimjer, moja mama, otac, amide i strine. Smiju se i čekaju da im nane iznese “kahvu” i naravano tevsidžak sa tek uzvarenim mlijekom.

Mi kao djeca, najviše smo voljeli baš taj momenat.

-Esoo, Refijaaa, hajde pomoziteee – začuli bi nanin glas iz kuće i potrčali trkajući se ko će prije radnicima donijeti hranu i piće. Kafu nismo smjeli mi nositi.

Hem je bila vruća hem skupa.

-“Te se kapi ne kupe”- rekla bi nane.

U toj cijeloj priči najviše sam volio gledati mog oca kako pije ledenu vodu ili limunadu pa se kao pijanac nakon rakije strese od nekog nevidljivog zadovoljstva.

Ok, priznajem, nije baš dobro poređenje. -Pijanac se trese zbog svoje gluposti i kroz taj čin čak traži da mu se divimo kao heroju i da priznamo kako on jadan može podnijeti takvo šta ljuto,ružno, nezdravo i odvratno,

dok je je moj otac stvarno uživao u nečemu što i svaki drugi čovjek ,žena ili djete nalaze za ukusno i poželjno. Ok, da se vratimo temi.
-Volio sam takodjer posmatrati moju majku dok onako umorna zadovoljno gleda debeli sloj kajmaka i gleda u naninu ruku koja joj pomalo drhteći sipa kafu u fildžan.

A najviše sam volio gledati kako jedan i drugi amiđa uz tu kafu puše cigare. E ljudi. Znam da je štetno, znam da nije za reklamu ali vidjeti čovjeka kako istinski uživa ipak je stvar koju vam želim opisati u ovoj priči.

Nakon kafe, jela, pića, smijeha i cigara, zadovoljni, ustajali su i kretali putem novih obaveza i radova a mi, djeca, trebali smo sa nanom sve to poraditi i vratiti u prvobitno stanje. I tad. Tad je dolazilo naših pet minuta.

Na dnu tevsidžaka u kojem je bilo mlijeko i kajmak i koji je sad bio haman pa prazan, pojavljivala se ona- greba. To je nama djeci bilo najsladje i doslovno bi se otimali ko će prvi doći do nje. Zvuči iz današnje perspektive suludo otimati se za par zalogaja nečeg što je ostajalo na dnu ali …
Valjda je ta “akcija medjusobnog otimanja” davala smisao svemu i ta aktivna borba za nešto. Današnja djeca kod nas nemaju potrebu za tim, sve je na dlanu i zato slabo i osjete slast pa makar bila i nasladja čokolada.

– Nemojte se svadjati, ima za sve samo ako pravilno podijelite”, povikala bi nane i stvarno…

Posjedali bi oko tog malog tevsidžaka koji je u stvari bio jedna manja tevsija (tepsija) i strugali “grebu” sa dna tevsidžaka i to sa najvećim užitkom.

Eso Balić

"U ovoj novoj godini želim da moji pravi prijatelji ostanu kakvi jesu, te da ih steknem još puno više, to je nešto što teško nađeš a lako možeš da izgubiš. Prijatelji u kojima možemo potražiti najveću podršku. Znamo da će ostati uz nas nevažno kamo nas vodio naš lični put. Naravno i njima želim sve najbolje kao i sebi u ovoj novoj godini." Šerif Jaskić - Hifo