Nikada nisam vjerovao u ono što horoskop kaže. Znao sam da bilo koji čovjek ne može znati sudbinu, ne samo tuđu nego ni svoju ličnu ali ipak, jedno mi je bilo simpatično kod tih horoskopa.

Bilo je to davanje imena po kojima su se ta imena vezala za određene mjesece. Najviše su bila po određenim vrstama životinjama ali i sa par pojmova koji nisu iz životinjskog carstva.

Takav jedan pojam bio je “vaga” i bio je vezan za oktobar. Baš mu je odgovarala ta neka povezanost jer, onako jak i glomazan sa ogromnim mišićima izgledao mi je taj Oktobar na momente čak i komično.

Na svojim leđima i kako rekoh mišićima, na kojima su bili veliki groždaci grožđa, kesteni koji su se spremali za svoje najbolje izdanje, požnjevene i uzorane njive, on je, jadan, tumarao velikim koracima prema zimi a istovremeno mu je bilo žao napustiti ljeto koje je još zadnjom snagom držao njegov brat Septembar.

Bio je je baš kao ta vaga iz horoskopa i nikako se nije mogao odlučiti na koji tas vage da stavi teži uteg i da se odluči kome da se prikloni.

Oktobar je imao i svoje poznate kiše koje su bile hladne, žestoke i neumoljivo znale padati i po nekoliko dana. To bi stvorilo blato i stvaralo konfuziju i osjećaj da nikada neće stati.

A onda. Nakon tih teških dana, za nas djecu dana beznađa, kada ne možeš igrati lopte ili ići vani, zasjalo bi sunce. Jako i moćno kao da nam želi pokazati da ima još snage u sebi da nas obraduje.

Mahali smo mu zadovoljno a ono bi nas povelo prema kruški Jerbesmi koja je davala plodove do kasno u jesen.

Takvu vodenu, veliku i posebnog ukusa krušku nikada više nisam nigdje našao. Plus, bila je toliko dobra da se zbog nas djece umjesto da raste u visinu pružala nekako vodoravno i svako pa i najmanje dijete, moglo joj se popeti na rame i uzbrati tu posebnu, ničim usporedivu, krušku.

Još veću draž tom mjestu davala je oskoruša koja je samo desetak metara lijevo stajala ponosna i visoka, toliko da se niko nikada, koliko se sjećam, nije mogao popeti.

Onako uspravna i jedra kao da je htjela reći da ćemo njene sočne plodove dobiti samo kada ona odluči da nam to dopusti.

Prvo bi se igrala sa nama dajući nam na izgled zrele plodove ali kada bi ih jeli, usta bi se čudno skupljala, imali smo osjećaj da jedemo limun.

Tek kada bi oskoruša vidjela komične izglede naših lica spustila bi, kao da nam se želi sa tim opravdati, jako puno zrelih, slatkih i okruglih oskoruša.

Pošto nikad nismo nosili kese uz sebe, kruške Jerbesme i oskoruše smo morali trpati zajedno u naše uzdignute majice ili džempere i nositi kući.

Nekada bi do kuće i donijeli nešto od toga.

kozarac.ba