Taj mjesec mi je uvijek djelovao tajnovito, pomalo arogantno, kao čovjek sa maskom ili velikim brkovima, pa nikad do kraja nisam mogao prozrijeti njega i njegove namjere.

Njegov čvrsti stav i oči vodene od mnogih kiša govorile su da ima moć i tako se zaista i ponašao.

Znao je da može, pa se tako ponekad čak i bahato ponašao. Bolje reći nepredvidivo, kao brat mu februar ili april naprimjer.

Čas bi nagovjestio takvu zimu da smo mislili da će to biti zima naših života, a čas, uz ovo mu se moram izvinuti za ono da je bahat, puštao je sunčane zrake koje su nas znali opržiti po licu.

– Ići iz škole na Krčevine bio je jedan čudan i lijep put na kojem smo mi djeca Krčevina u svakom mjesecu hodajući i razgledajući prirodu mogli puno toga naučiti.

U proljetne mjesece ljepotu listanja šuma, posijane njive, sunce koje se razigra sa leptirima a u jesen boje prirode kakve samo najbolji umjetnik, dragi Bog može stvoriti.

Imali smo mi vremena sve to zapaziti jer smo išli pješice, nismo se nešto ni žurili a put bio dug.

Nije bilo smisla tada imati, naprimjer, biciklo ili neko drugo prevozno sredstvo. Možda jedino ponekad ako neko naiđe sa konjskim kolima pa se čovjek nabaci.

Ipak, kao i sva djeca i mi smo maštali o biciklima koje smo viđali kod djece u čaršiji. I zato vam sve ovo i pričam kao uvod.

– Biciklo nije bilo baš optimalno prevozno sredstvo mog djetinjstva osim ako nisi bio spreman da ti njega nosiš uzbrdo. Dole, prema čaršiji je naravno išlo ali kad se krene kući muke i belaj.

Naši stari biciklo su zvali kotač. Imao sam sreću da mi je tetka živjela u Kevljanima gdje je bila sama ravnica pa sam tako prošao besplatan kurs učenja vožnje bicikla svaki put kad bih išao kod te meni tako drage familije.

Bilo je i padova, većih ili manjih ali kako bi čovjek i znao šta je uspjeh ako nije padao u životu?

Tamam kada sam naučio, biće krajem ljeta jedne godine, skonto’ sam da u stvari imam jedan praktičan problem. Nisam imao biciklo.

Već su se nadvijali oblaci, koje septembar donosi. Oktobarske magle već su navlačile ogromne bijele haljine a novembar je već donosio strašno velike oblake kiše na naše prostore.

Znao sam, ako tad u novembru nešto ne uradim doći će i decembar sa snijegom i moraću možda na vožnju biciklom čekati do proljeća.

Sutradan, pitao sam prijatelja Amira, koji je živio u čaršiji i imao biciklo da mi ga posudi. Rekao sam da se ne osjećam dobro i da ću tako brže stići kući.

Znao je da to ne štima ali ipak mi ga je kao pravi prijatelj dao.

– Do sutra! Samo pazi kako voziš!

Eee ljudi. Kiša je tog dana odlučila sve svoje rezervoare isprazniti nad Kozarcem ali ja sam ponosno polako išao i sve se okretao vidi li me neko.

Nisam nikoga vidio jer su se svi posakrivali u kuće. Samo je poneka glava provirila iza zavjesa i vjerovatno se pitala zašto jedno, možda jadno, dijete ide po kiši sa biciklom i još pri tom ne žuri. Nisu oni znali za dramu u meni.

Pa nije to mala stvar imati biciklo. Čini mi se da sam mu čak nešto i pričao, sokolio ga da se ne boji šume i krajeva u koje prvi put ide.

Nekako sam ga kroz blato i strmi put Kamenik izgurao do kuće. Zakasnio sam barem dva sata. Očistio sam blato sa njega i svako malo provirivao da vidim ima li ga ispod nanine kolare.

Tu noć nisam spavao. Samo sam mislio na jutro i kako ću niz Brđane sići.

-“Paa, možda prije nego uđem, još dva tri kruga uspijem i provozati oko škole”, govorio sam sebi.

Novembar mi je sutradan pokazao svoje pravo lice i dušu.

Sunce. Pravo ono jutarnje, lijepo sunce, čekalo me je da iziđem iz kuće, da krenem u školu i da biciklom zajašem na krilima svojih snova.

Kiše nije bilo na vidiku i imao sam osjećaj da sam tog jutra bio najsretniji čovjek ovog svijeta. Ok, najsretnije dijete.

Do škole sam išao sa dva tri različita puta. Malo sam prvo obišao Kalatu. Otišao kraj Zeme do crkve, sjetio se da mogu gas dati i brisnuti gore do bolnice, još jednom otišao do Mutničke džamije i.. vremena više nije bilo. Moralo se u školu.

To je u stvari značilo rastati se od prijatelja kojeg sam tek upoznao. Od tada nešto i ne volim rastanke.

-Amir se smješio radostan što ponovo u jednom komadu vidi svoje biciklo. Zakleo bih se da se i biciklo njemu radosno približavalo, kao vjerni pas kada poslije dugo vremena vidi svoga gazdu a ja…

-Ja sam imao osjećaj distrakcije, bolnog razdvajanja i bio sam istovremeno i sretan i tužan.

Sanjao sam samo dan u kojem ću imati moj lični kotač.

kozarac.ba