IME I PREZIME AUTORA: MEHO JAKUPOVIĆ
Slutnja….šutnja…zaborav
Namnožilo se godina, starica strpljivo čeka,
u nedogled se smjenjuju, duga ljeta i zime.
Nada ostaje posljednja, otkad je Boga i vijeka.
Spletene ruke u krilu, na usnama treperi ime.
Sjećanja izmame suzu, ona se skotrlja kradom,
i bljesne na trenutak, poput zvjezde padalice.
Potom zavlada samoća, protkana tugom i jadom,
svjedok su duboke bore što izbrazdaše lice.
Godinama pogled u prazno, na horizont bez siluete,
crveno-crni suton kao predznak novoj buri.
Život se često poigra, ljudske sudbine zaplete,
vremena sve je manje, pijesak lagano curi.
Šta nosi veću zebnju, večeri ili jutra?
Klatno se njiše skladno, ali kazaljke stoje.
Postoji li uopšte to novo vedrije sutra?
Možda? Ovdje se ni godine više ne broje.
Probeharao vremešni bijeli dud u inat godinama,
umiven prvim suncem, leluja na povjetarcu.
Svjedok vremena zlog, zbori istinu o nama.
Hoće li iko da povjeruje, ovom čudesnom starcu?
Meho Jakupović
