Izdvajamo

Zbogom, Kozaro
Postrojena stoji četa,
A sa strane narod stao;
Ljuta zima osvojila,
Dubok snijeg svuda pao.

 

Daljine su zamotane
U vijanje neprozirno;
Vije, vitla, zviždi, ječi:
Proleterska četa – mirno!

Tata ljubi sinu nosić,
Crne oči ko trnjine,
A seljanka tužno veli:
„Poljubi svog oca, sine!“

D'jete gleda i ne shvata
Što ga otac ljubi nježno
I kuda će ovi ljudi
U vijanje ludo, snježno.

„Hajde, tajo, sa mnom kući, “
Još mu nešto htjede reći,
Al' kkomanda već je data:
„Proleterska četo, kreći! “

Tata ljubi sinu nosić,
Malo lice, malo čelo,
Pa pojuri za kolonom
Što se spusti već niz selo.

Još jedanput gledajući
Kozarački kamen stari
Zapjevaše proleteri
Tužnu pjesmu o Kozari.

Pjeva četa kud god ide,
Kud god kreće
Mnogi od njih, nikad više
Ni Kozaru vidjet neće.

Poginut će u borbama
Jer sloboda traži žrtve
Primit će ih naše šume
Kad zaklope oči mrtve.

Mećeva će proći ljuta
Snijeg i zima, mnogi jadi

Zaigrat će Kozarčani
Opet kolo na livadi!

 

"Vidiš ovu moju podignutu ruku, koja kao kameni cvijet osta, da svjedoči zločin vaš...
Vidiš ovaj cvijet sa latica pet, to je dokaz protiv vas, koje je vrijeme sačuvalo...
Vidiš li i čuješ vapaj moj, preklinjanje moje da me u životu ostavite...

Ova ruka moja osta podignuta, da te sjeća, i da pamtiš, da ti strah od Božije kazne ispunjava i noći i dane...

Predajem te Bogu Svemogućem ubico tijela i duha moga, neka ti Bog sudi, a ja ti oprostiti neću...."

Taif Rose 2013

Opširnije...