Ovaj džemat je najistureniji zaselak džemata Kozaruše prema planini Kozari. Nekad je bio poseban džemat i imao stalnog imama i svoj mesdžid za obavljanje svih vjerskih obreda osim džume-namaza. koju su obavljali u džamiji u Kozaruši. Džemat Mahmuljini je do 1992. godine imao Oko 100 domaćinstava. U ovom džematu još prije dolaska Turaka nalazila se crkva. Poslije Drugog svjetskog rata vlasnik jedne parcele u Mahmuljinima orući naišao je na temelje pomenute crkve. Na početku ove knjige napomenuo sam da je tu bila i kula u vlasništvu brace Tahira, hadži Omer ef. i Jusufa Mahmuljina ali je razvaljena. Ovaj džemat je sastavljen od dva zaselka, u kojima su do 1992. godine bile dvije najače porodice. Mahmuljini i Bešići (zvani Hodžići). Po prezimenu Mahmuljin džemat se zove Mahmuljini. Pretpostavlja se da su Mahmuljini u ove kraieve došli iz Anadolije. Oni postoje samo u ovom džematu, a u drugim džematima ih nema.

Džemat se nalazi na brdovitom terenu, koji je vrlo pogodan za voće. Tu su bile najbolje šljive kao i ostalo voće jabuke, kruške, a naročito kruške crnice (kararmut je turski nazıv za te kruške). Tu su bila ogromno velika stabla voćaka stara stotine godina. Kako god rušitelji nisu štedjeli kuća. već su ih palili i rušili, tako nisu štedjeli ni voćaka, već su ih isjekli i uništili.

POZNATE LIČNOSTI U DŽEMATU MAHMULJINI

Ovai džemat je dao dosta imama iako je po broju stanovnika mali džemat. Evo nekih: Mula Meho ef Mabmuljin koji je bio i prvi imam u ovom džematu. Osmo ef. i hadži Omer ef. Mahmuljin, stanbolski alimi. Idris ef. svršenik medrese u Banioj Luci, te Ilijas ef, Mahmuliin svršenik Gazi Husrev- begove medrese u Sarajevu. Od poznatih džematlija spomenuo bih Tahira Mahmuliina. Pored toga što je imao dobar posjed, imao je i dobre konje, koji su mu služili za obradu zemlje i za prijevoz putnika koji su išli u Prijedor, Banju Luku i Dubicu. Obavezno je vozio ljude, žene i djecu na vašare, a naročito je svake godine vozio u Dubicu na vašar rodbinu i prijatelje, iako je Dubica udaljena od Kozarca više od 40 km. Osobito je karakteristično da nije ni jedna svadba komšija Srba mogla bit bez Tahira. On je obavezno sa svojim konjima i kolima vozio mladu u svatovima. Svi su tražili Tahira da vozi mladu. On je učestvovao u stotinama svatova, ali nije nikad u životu popio ni jedne čaše alkohola, a ni cigare zapalio. Živio je više od 90 godina, a ni iednog zuba nije izvadio. Oblačio je bosansku nošniu i imao je bradu, koju ie uredno držao.

Još bih spomenuo i Nazifa Mahmuljina, koji je imao veliki posjed, a bavio se i trgovinom goveda, koja je izvjesno vrijeme držao i prehranjivao, te bi ih nakon toga prodao. Imao je i 6 sinova koje je lijepo odgojio. Jedan od njegovih praunuka, kojeg sam spomenuo na početku ove knjige, je advokat u Ljubljani.
Od Bešića (zvanih Hodžića) spomenuo bih Redžepa Bešića (Hodžića). uglednog i priznatog džematliju u ovom džematu, koji je bio dobar poljoprivrednik. Imao je brojnu porodicu. Posjedovao je dobre voćnjake i imao je vlastitu sušaru za sušenje šljiva. Braća Šerif i Juso Bešić također su imali veliki posjed, koji su sa svojom djecom obrađivali, a imali su i velike voćnjake. Otac Ale im je umro na putu u svatovima kad je ženio sina Šerifa iz Trnove kod Sanskog Mosta

Mesdžid u ovom džematu je mijenjao lokaciju, te je više puta popravljan.
Posljednji mesdžid koji je bio izgrađen prije 1992. godine, izgrađen je od kvalitetnog materijala na vrlo pristupačnoj lokaciji, na raskrsnici puteva koji su prolazili kroz džemat, ali je porušen kao i svi ostali. Mještani su se počeli vraćati u svoj džemat, ali ioš nisu sazreli uslovi za izgradnju novog mesdžida. Nadati se da ée i to uz Allahovu pomoć jednog dana doći na red. Amin. (Ovaj tekst je pisan prije 2003. godine)

IMAMI U DŽEMATU MAHMULJINI

Prvi imam, prema mom saznanju, bio je Mula Meho ef Mahmuljin, mještanin ovog džemata, koji nije išao u druge džemate već je služio svoj džemat do smrti. Drugi imam ie bio stambolski učenik, koji je i rodbinski vezan za ovaj džemat po ženskoi liniji, Mustafa ef. Duračak. O njemu je bilo dosta govora na drugom mjestu t.j. u džematu Kalata. Također je i njegov sin Abdulah, priučeni imam, vršio dužnost u ovom džematu . Mehmed ef. Dizdarević iz Krajine (zvani Pirmić hodža) bio ie stalni imam u džematu Mahmulini. Salih ef. Hadžić, priučeni imam iz Kalate bio je imam u ovom džematu.
Poslije Drugog svietskog rata u ovom džematu je najduže obavljao sve vierske dužnosti (osim džume) Ale Bešić. priučeni imam, otac Muhamed ef. Bešića koji je vršio imamsku službu u džematu Dera. Ovaj priučeni imam je imao kuću i dosta veliki posjed u zaselku Bešići (džemat Dera) i bavio se poljoprivredom. On je redovno dolazio u Mahmuljne preko cijele godine i učio djecu, a uz ramazan dolazio je po noći od svoje kuće s fenjerom u ruci i obavljao teravih-namaz kao imam. Udaljenost je bila dosta velika od njegove kuće, a teren vrlo nepogodan. Iako ie bio prilično u godinama, nije mu bilo tešk0 dolaziti i ponovo se vraćati svojoj kući. Smatrao je da je to dobro djelo i veliko žrtvovanje za vjeru, On je bio veliki vjernik i siguran u Allahovu pomoć i zaštitu, tako da nije osjećao straha, iako je put bio dosta nesiguran. Tako je to Ale radio sve dok je bio u mogucnosti i dok ga je zdravlje služilo Imao je dosta ženske djece, a samo jednog sina Muhameda, najmladeg od djece. Dao je zavjet ako mu se rodi sin da će ga dati u medresu Allah mu je podario sina, želja mu se ispunila i dao ie sina u medresu u Sarajevu. U to vrijeme bilo je vrlo teško upisati se u tu medresu, pošto je kriterij bio vrlo strog, a kandidata mnogo. Medresa je bila internatskog tipa, tako da su svi đaci morali stanovati u medresi. Ja sam išao da pokušam upisati Muhameda u medresu, jer je već bio odbijen. U to vrijeme imao sam dobre veze kod direktora medrese. a s Reisul- ulemom sam bio dobar prijatelj. Došao sam kod reis ef. Kemure da ga zamolim za intervenciju kod direktora medrese. Pošto smo bili prijatelji. obećao mi je da će Muhamed biti primljen i bio je primljen. Ale je dosta potrošio novaca za školovanje svoga sina Muhameda, Molim Allaha dž. š. da im se obojici smiluje, da im oprosti grijehe i da ih smjesti u džennetska naselja. Amin.

Nakon Aline smrti (tako su ga svi zvali) u ovom mesdžidu do 1992. godine imamska dužnost se obavljala samo preko ramazana. Istina, imam džemata Kozaruše učio je djecu u ovom mesdzidu preko cijele godine. Uz ramazan dužnost imama su obavljali učenici medrese. Sjećam se da je jedne godine uz ramazan dužnost u mesdžidu džemata Mahmuljini obavljao učenik Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu Idris ef. Bešić, sada imam u džematu Gunja u Hrvatskoj.

Tekst preuzet iz knjige "DZAMIJE I DŽEMATI KOZARCA", AUTOR KNJIGE JE TEUFIK HADŽIĆ
Ovdje su opisana dešavanja do 2003.godine