Izdvajamo

Sinoć se ramazanska atmosfera osjetila i na zajedničkom iftaru džematlija džemata Trnopolje. Ovo je prvi džematski iftar u ovom džematu. Ranije su, u ovom džematu, pripremani omladinski iftari. Iftar je organizovan ispred džamije u Trnopolju. Izuzetno obilnom iftaru prisustvovalo je oko 130 vjernika. Iftar za džematlije džemata Trnopolje su finansirali same džamatlije. Iftar pripremio Nijaz Hrnić, vlasnik restorana Laguna. Posluga su bili mladi džemata Trnopolje.
Imam džemata Trnopolje, Mujaga ef Delić se zahvaljuje svim džematlijama koji su na bilo koji način pomogli, da ovaj iftar bude i njihovom džematu.

Nijaz-Caja Huremović

U nastavku, nešto više o džematu Trnopolje

Džemat Trnopolje se nadovezuje na džemat Hrniće prema jugu od Kozarca u pravcu željezničke pruge koja pokraj ovog džemata prolazi od Prijedora prema Banjoj Luci. Džemat je udaljen od Odbora Islamske zajednice u Kozarcu 6 km. To je potpuno ravničarski kraj s kvalitetnin zemljištem. Niže džemata protječe rijeka Gomjenica koja se ulijeva u Sanu kod Prijedora. Na ovoj rijeci je izgrađen veliki ribnjak u dužin nekoliko kilometara. Ovom džematu gravitiraju manji džemati sa svojim mesdžidima i to: sa sjevera od Kozarca džemat Hrnići, sa istoka Sivci, sa jugoistoka Garibovići i Matrići sa zapadne strane.

Džemat je imao oko 300 domaćinstava prije agresije. Sada se vratio priličan broj muhadžira, pa se nadamo, ako Bog da, da će se i drugi vratiti. Džemat Trnopolje prije Drugog svjetskog rata zvao se Trnjani. Međutim, poslije rata dolaskom socijalističke Jugoslavije selo Trnjani je dobilo novo ime Trnopolje. Ovom džematu je gravitiralo srpsko selo Đorđe Polje. Od tih naziva uzelo se pola od jednog, a pola od drugog, pa je nastao naziv sela Trnopolje, koji je ostao sve do danas. U džematu su živjele poznate slijedeća porodice: Trnjani, Elezovići, Ćuskići, Hodžići, Redžići, Haskići.

 

Zaselak: Kararići nekad je bio poseban džemat i imao je svoj mesdžid i stalnog imama. Međutim, u zadnje vrijeme nije se više osjećala potreba za posebnim džematom sa vrlo malo domaćinstava, tako da je on pripojen Trnopolju, jer je džemat u neposrednoj blizini Trnopolja. Prva džamija u Trnopolju bila je izgrađena od ćerpiča i s drvenom munarom, a na periferiji džemata u zaseocima Elezovići i Hodžići. Ovu džamiju su radili domaći majstori iz džemata, Karanfil Sivac s rođacima. Na Aliđun (Ilindan), drugog augusta 1929. god. naišao je nezapamćeni olujni vjetar koji je nosio sve pred sobom, tako daje tom prilikom srušio i munaru sa džamije. Tog dana po običaju održavao se i godišnji vašar u Prijedoru i tom prilikom vjetar je porušio sve štandove šatore. Tako je džamija u Trnopolju bila bez munare punih 41 godinu.

Pošto se džemat širio prema glavnom putu koji je išao od Kozarca do željezničke stanice, a džamija ostala na kraju džemata i bila je dotrajala, to je bilo potrebno izgraditi novu džamiju. Većina džematlija je bila za to da se džamija izgradi na novoj lokaciji u sredini džemata. Međutim, komšije kod stare džamije su se suprotstavile da se džamija izgradi na novoj lokaciji. Ipak je džamija izgrađena na novoj lokaciji. Prije svega treba zahvaliti tadašnjem imamu džamije hadži Abas ef. Muratćehajiću koji je bio uporan i ustrajan u realizaciji izgradnje džamije, kao i tadašnjem muteveliji rahmetli Šerifu Zenkiću. Otvorenje nove džamije je obavljeno 1971. godine. Džamija je bila dosta velika i od nje je bila veća samo džamija u Kozarcu. Pored džamije bio je izgrađen nov imamski stan. Kao i sve ostale džamije i ova je džamija, s imamskim stanom, porušena 1992.godine. Što se tiče stare džamije, koja je bila 41 godina bez munare, ostala je i nije rušena prilikom izgradnje nove džamije.

 

 Komšije džamije su stavile novi krov na staru džamiju bez obzira što je džamija izgrđena na novoj lokaciji. Ona je tako ostala sve do 1992. god., kad su pljačkaši skinuli krov sa džamije, a zidovi džamije i danas strše, i jednog dana će se sami porušiti.

Godine 2001. vrijedne džematlije, koje su se vratile svojim kućama uz pomoć muhadžira koji se još nalaze u drugim evropskim i vanevropskim državama, izgradili su novu džamiju. Dok ovo pišeem, i munaru su izgradili, koja svojim lijepim izgledom prkosi onima kojima smeta. Osim džamije džematlije su izgradile vrlo lijepu i savremenu gasulhanu za opremanje umrlih, i to na lokaciji kod stare džamije jer su tu u neposrednoj blizini i mezarluci za ukop umrlih osoba. Za izgradnju džamije u Trnopolju najviše zasluga ima Hasan Ćuskić, koji je bio i izvođač radova na džamiji. On je i mutevelija u ovom džematu. Također treba spomenuti i Emina Haskića, kao i mnoge druge koji se zalažu i trude da se završi ovo hajirli i Bogu najdraže djelo. Sada im je u planu da izgrade imamski stan uz džamiju, a našli su imama koji im obavlja džumu-namazi, uči djecu i vrši ostale poslove vezane za imamsku službu.

Ovaj tekst je pisan 2003. godine, a u međuvremenu džamija je završena, kao i džematska kuća, šehidsko turbe, asfaltiran parking...

U ovom džematu prije Drugog svjetskog rata bio je glavna ličnost Juso Kararić, koji je bio muhtar za čitavo područje Trnopolja, Sivaca, Gariba i Matrića. Njegova riječ se poštivala u džematu, nešto iz poštovanja, a nešto iz straha. Često je dolazio u sukob s komšijama Srbima koji su bili dosta agresivni, a naročito jedan od poznatih izazivača neki Radonjić. Kada bi on naišao putem pokraj muslimanki koje su u to vrijeme nosile zar i peču na licu, on bi svojom rukom skidao peču s lica muslimanke govoreći: «Da vidim bulu». Bio je naoružan pričalo se daje imao pancir košulju na sebi da ga ni puška ne može ubiti. U to vrijeme tadašnja vlast je to tolerisala. Međutim muslimani džemata Trnopolja, pa šire, teško su podnosili takav postupak pomenutog Radonjića.

Našla su se dvojica ljudi koji su se odlučili da ga ubiju i da provjere može li ga puška ubiti. Oni su se maskirali i prikrili u jednoj šumi kraj puta kuda prolazi Radonjić. Imali su civilne puške i dočekali su ga. Prvom je zadrhtala ruka i nije pucao, a drugi, Rekić Šerif je nanišanio i ubio Radonjića. Žandari su došli na uvid, konstatovali taj slučaj, ali nisu saznali ko je to ubojstvo izvršio. U meduvremenu se sam javio dobrovoljno Ragib Hadžić, čovjek koji nije bio sposoban za takav čin. Kad su ga istražni organi saslušali, konstatovali su da on to nije mogao izvršiti te su ga pustili. Nakon izvjesnog vremena obavještajna služba je uspjela saznati koje izvršilac tog ubistva. Nakon istražnog postupka pomenuti Šerif Rekić je osuden i upućen na izdržavanje kazne. U tom vremenu je nastupio Drugi svjetski rat i Šerif je dolaskom Nezavisne Države Hrvatske pušten iz zatvora. Međutim, kasnije su partizanske vlasti ponovo uhvatile Šerifa i nakon tuče torture Šerifa su objesili.

 

 KO SU BILI IMAMI U DŽEMATU TRNOPOLJE?

U ovom džematu je bio prvi priučeni imam Hasan ef. Hodžić (Matrić), mještanin. Zatim je došao za imama hadži Omer ef. Mahmuljin, rodom iz Kozaruše, koji je bio u medresi u Istanbulu, a potom došao u ovaj džemat 1913. godine, te je službovao u ovom džematu do 1933. godine. Premješten je u džemat Kozarušu poslije smrti Šaćir ef. Hadžića, o kojem je bilo govora na drugom mjestu. Kada je hadži Omer ef. premješten u Kozarušu, za imama je došao u ovaj džemat Mula Pašo ef. Hadžić iz Hadžića, priučeni imam. Poslije njega je došao Mahmut ef. Cirkin, rodom iz Kozaruše, učenik medrese u Banjoj Luci. Zatim je došao za imama Mustafa ef. Mujkić iz Vrnograča, koji je bio do 1942. godine. Poslije njega je došao Idris ef. Mahmuljin, poznat kao berber koji je sunetio djecu, inače svršenik medrese u Banjoj Luci. On je službovao u ovom džematu do 1957. godine.

Zatim je u ovom džematu kraće vrijeme služio Abdulah ef. Duračak, priučeni imam, o kojem je bilo govora na drugom mjestu. Također je u ovom džematu bio imam Mustafa ef. Zelenkić, rodom iz Ključa, koji se vratio na ključko područje. Sada je u penziji, a vjerovatno vrši honorarno dužnost u nekom džematu. Abas ef. Muratćehajić, rođeni Kozarčanin, dolazi za imama u Trnopolje po od služenju vojnog roka 1962. godine. Imamsku dužnost vršio je do 1978. godine, kada je premješten u džemat Brđane. O ovom imamu je bilo govora kad je premješten u Brđane. U džematu Brđani je bio imam Ismail ef. Sejmenović, rodom iz Vlasenice, te je napravljena zamjena i on je premješten u Trnopolje. U ovom džematu našla ga je iznenada smrt. Po želji žene i djece odvezen je u rodno mjesto, tamo mu je klanjana dženaza i ukopan je u svom rodnom mjestu. Molim Allaha dž.š. da mu oprosti grijehe i smjesti ga u džennetska naselja. Amin!

 

Poslije smrti Ismail ef. privremeno je vršio dužnost u ovom džematu mladi imam, svršenik Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu, rođeni mještanin, Esad ef. Mujkanović. Posljeni imam u džematu Trnopolje do agresije 1992. god. bio je Faruk ef. Avdić iz Zenice, svršenik Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu. I on je otjeran u logor u Omarsku, a zatim s ostalim kozaračkim imamima odlazi u logor na Manjačia, s Manjače dolazni u Banju Luku. Posredstvom i upornim zalaganjem rahmetli muftije hadži Ibrahim ef. Halilovića' Faruk ef. s ostalim kolegama odlazi u Zagreb. Sada je na dužnosti u Bugojnu.

(U Trnopolje po povratku u nenapravljenu Džamiju došao je efendija Senahid Vereslija i on je bio dok se dzamija pravila i poslije otvorenja jedan od zaslužnih ljudi za obnovu dzamije i mekteba na podrucju Trnopolja. Senaid se i oženio u Trnopolju. Sad je u Holandiji, a on i Hassn Cuskic su jedni od najzaslućnijih za obnovu poslje ratnog dzemata.) Informaciju dobio od Nene Sivca

Zadnjih 12 godina (od 2007.) imam u džematu Trnopolje je Mujaga ef Delić.

Tekst preuzet iz knjige "Džamije i džemati Kozarca" čiji pisac je Rahmetli Teufik Hadžić

"A onda, kad im to nije uspjelo počeli su pričati sve glasnije i glasnije da Bosne nema. Pa koga ste onda pokušali osvojiti??" Josip Pejaković