Izdvajamo

Bajramska poruka i čestitka glavnoga imama

Neka je hvala Uzvišenom Allahu koji nas počasti dini islamom, mubarek danom Arefata i Kurban bajrama. Salavat i selam neka su od nas Bošnjaka i ostalih muslimana Bosne našem voljenom poslaniku Muhammedu a.s., njegovom časnom rodu i plemenitim ashabima, te našim dobrim precima, ulemi i šehidima.

Braćo i sestre,

U susret nam dolazi Kurban ili Hadžijski bajram u kojem su nam propisane žrtve kojima se Gospodaru svih svjetova približavamo i pokornost svoju Njemu potvrđujemo. Te nas žrtve podsjećaju na one koji su nam prethodili i svojim postupcima zadovoljstvo Allaha dž.š. zaslužili, te nas podstiču da im svojim djelima budemo sličniji ne bi li smo i mi Allahovo dž.š. zadovoljstvo zadobili i u dobre se Njegove robove svojim djelima ubrojali. Ova djela su istodobno i zavjet kojeg spram našeg Stvoritelja Allaha dž.š. obnavljamo radi naše želje da i u ostatku našeg života Njemu pokorni budemo. Zbog toga, budimo od onih koji se Allahu dž.š. djelima svojim umiljuju i koji na tom putu žele da u ovim mubarek danima i u ostatku svoga života budu.

Nalazeći se među onima koje je naš Gospodar Allah dž.š. počastio da na Arefatu budu, mjestu na kojem su dove kod Allaha dž.š. primljene uz kišu koja ovih trenutaka mubarek arefatsku dolinu uljepšava, molim Ga iz dubine svoga srca da daruje svako dobro cijelom ummetu našeg voljenog poslanika Muhammeda a.s., a naročito za naš bošnjački narod ma gdje god bio i živio, da podari mir i blagostanje u svakom kutku Zemlje u kojem muslimani žive, a naročito nama u našoj Bosni i Hercegovini i u našem Kozarcu, da podari Uputu, milost i oprost svim muslimanima, i živima i mrtvima, a naročito nama i našim dobrim precima, našim roditeljima, šehidima i časnoj ulemi bosanskoj. Molim Allaha dž.š. da nam svima da sve ljepote oba svijeta a da nas njihovih zala na njima sačuva. Amin!

Neka vam je svima

BAJRAM ŠERIF MUBAREK OLSUN!

Hafiz Amir ef Mahić

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.