Nekoliko stotina građana i aktivista građanske inicijative "Jer me se tiče" koja okuplja nevladine organizacije, neformalne grupe i pojedince koji se bave promocijom ljudskih prava obilježila je danas Međunarodni dan bijelih traka u Prijedoru,

Podsjećam, simbolika bijelih traka dolazi iz 31. maja 1992.godine, kada su vlasti bosanskih Srba u Prijedoru (kasnije i u nekim drugim mjestima) izdale naredbu putem lokalnog radija kojom se naređuje nesrpskom stanovništvu da obilježi svoje kuće bijelim zastavama ili čaršafima,
i da pri izlasku iz kuća stave bijele trake oko rukava.

U nastavku govor Fikreta Bačića i Nemanja Tubonjić

Dragi Prijedorčani, sugrađani, komšije, i ljudi dobrih namjera širom svijeta.
Moje ime je Fikret Bačić i obraćam vam se u ime roditelja stotinu i dvoje djece iz Prijedora ubijene 1992. i 1993.godine.
Jučer su u Prijedoru ovuda prolazile stotine Prijedorčana, obilježavali su takozvani dan odbrane grada. Niko od njih nije pomenuo da su pripadnici srpske vojske i policije u odmazdi, samo u Partizanskoj ulici, ubili 25 civila. Medu njima su ubijeni dječaci Admir Zulić i Almir Marošlić, čija imena se nalaze na ovim ružama koje smo pronijeli kroz grad.

Mi ne želimo da nas, 30 godina nakon rata, dijele na one koji će žaliti za poginulim vojnicima i one koji tuguju za ubijenom djecom i drugim nedužnim civilima. Nije ljudski da danas sa nama nije i gradonačelnik Slobodan Javor koji je juče mahao zastavom u koloni. U ime grada koji predstavlja, u ime naroda iz kojeg dolazi, on je danas trebao biti ovdje sa nama. Bez zastave ali da ponese bijelu ružu u ruci sa imenom jednog ubijenog djeteta. Medu stotinu dvoje djece su i moja kćerka Nermina i sin Nermin, i samo onaj roditeli l.:: ostao bez djeteta može shvatiti bol kroz koju prolazimo mi roditelji čiju su djecu ubili bez ikakvog povoda. Pitamo one koji su juče slavili dan odbrane grada Prijedora, kome su ovi mališani bili prijetnja, da li su od njih branili grad?

Mi roditelji ubijene djece smo ovdje zbog spomeniku za čiju izgradnju odobrenje čekamo 11 godina. Postaje mi sve teže svake godine sa ovog mjesta ponavljati da je prošla još jedna godina a da nam vlasti još nisu odobrile izgradnju spomenika za ubijenu djecu. Kosti moje djece i djece jos 37 Prijedorčana nikad nisu pronađene. Ne postoje njihovi nišani i nadgrobni spomenici. Taj spomenik koji tražimo bi bio jedini trag njihovog postajanja u ovom gradu
Spomenik neće vratiti našu djecu ali će nama roditeljima dati osjećaj da ovaj grad zajedno sa nama žali svu ubijenu djecu bez obzira kakva imena nose i iz kojih porodica potiču. Želimo da taj spomenik bude opomena da se rat nikad ne ponovi i da niko više nikom ne ubija djecu u našem Prijedoru. Spomenik je šansa za Prijedor da postane bolji crad. grad koiem će i roditelj i ubijene djece biti jednaki sa onim roditeljima čiji su sinovi poginuli kao vojnici i koji već imaju izgrađene spomenike. Vlasti bi tim spomenikom pokazale da su istinski spremne graditi dobre odnose sa pripadnicima svih naroda koji žive u Prijedoru.

Gradonačelnik Slobodan Javor se do sada nija izjasnio da je protiv izgradnje ovog spomenika ali je odbio svaki naš pokušaj da se sastanemo nastavimo pregovore. Odbio je i da se nađe sa svim ambasadorima i predstavnicima međunarodnih organizacija koji su dolazi da se interesuju za spomenik 2 Računaju valjda da ćemo se umoriti, da ce roditelji vremenom nestati sa lica zemlje. Ali tu se varaju, o ovom spomeniku se priča mnogo više nego da je podignut. I o ubijenoj djeci Prijedora se čulo u gotovo s svakom kutku svijeta. Ne samo da ce Prijedor pratiti sramota što su djeca ubijena u ratu nego je grad D još više osramoćen što vlasti u miru ne dozvoljaju izgradnju pomena na tu djecu. Živimo u digitalnom dobu, spomenik se ne gradi više samo u kamenu i betonu. Taj spomenik koji se gradi i na ovim okupljanjima ostaće trajna sramota na dušama političara ovog grada ukoliko ne donesu odluku da se on stvarno izgradi tamo u onom parku odakle smo danas krenuli.

Ovaj spomenik, kojeg još nema u gradu, spomenik je i nemoći međunarodne zajednice. Svi ti ambasadori, sve te organizacije čiji su predstavnici dolazili u Prijedor, nisu mogli pomoći da se jedan mali i to simboličan iskorak napravi u Prijedoru. Šta bi tek bilo kada bi mi roditelji tražili da budemo ravnopravni u svemu drugom, da se i nama isplaćuju invalidnine i odštete za ubijenu djecu, da nam se grade stanovi, da imamo prednost i podršku u liječenju? Imamo sva ta silna ministarstva koja u svom nazivu nose ljudska prava, ombudsmene, zakone i sudove, a da od toga mi roditelji ubijene djece iz Prijedora nemamo baš ništa. Ministri za ljudska prava se nisu ni počešali oko ove naše inicijative. Zato se i obraćamo vlastima u Prijedoru - budite barem vi ljudi.

Vlast koju imate je rezultat progona nesrpskog stanovništva. Dominacija srpskih stranaka je ostvarena ubijanjem i protjerivanjem najvećeg dijela stanovnika Prijedora. Ako i dalje budete ignorisali ovaj naš zahtjev, mogli bi Prijedor ponovo staviti na crne liste kao što je bio na tỉm listama nakon rata. U interesu svih Prijedorčana je da se ovaj spomenik podigne i da napokon pogledamo ravnopravno jedni drugima u lice i suočimo se sa onim zlom koje nas je zadesilo devedesetih.
Hvala vam svima što ste sa iama ovdie da nam pružite podršku u našem opravdanom zahtjevu, da ubijena prijedorska djeca napokon dobiju pravo na dostojanstveno sjećanje.

Hvala svim ljudima dobre volje širom svijeta, od sjevera Śvedske do juga Novog Zelanda na podršci koju nam upućuju putem pisama i društvenih mreža.
Hvala svima vama koji ste presšli dalek put da budete danas ovdie sa nama u Prijedoru, Naša je nada i želja da iduće godine se okupimo pred spomenikom za 102 ubijene djece.

Nemanja Tubonjić

Obraćam vam se u ime inicijative Jer me se tiče koja je organizator Dana bijelih traka u Prijedoru.
Dan bijelih traka je nastao kao protest zbog policijske zabrane da se na ovom trgu komemorira smrt 266 prijedorskih žena i djevojčica. Tog maja 2012.godine aktivista za liudsko prava Emir Hodžić stajao je ovdje sam sa bijelom trakom na ruci. Iduce godine na obilježavanju Dana bijelih traka ovaj trg je bio prepun ljudi a bijelim trakama na rukama.

I danas smo tu da se podsjetimo na 31.maj 1992.godine kada je Krizni štab opštine Prijedor primorao nesrpsko stanovništvo da svoje kuce i stanove označe bijelim zastavama, a ukoliko se kreću gradom da moraju nositi bijelu traku oko ruke. Označavanje ljudi je bilo efikasno, do kraja rata skoro cjelokupno nesrpsko stanovništvo Prijedora je protjerano a 3 176 civila je ubijeno ili nestalo. Sve relevantne činjenice o bijelim trakama utvrdene su u sudskim procesima za ratne zločine, od prve presude u Hagu protiv Duška Tadića pa do završnih presuda Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću.

Tri decenije nakon rata različite interpretacije istorije koriste se za podjelu medu Ijudima. Današnji političari, nacionalni i vjerski prvaci, jednako su posvećeni razdvajanju naroda kao i oni koji su to činili u ratu. Ove godine su otišli još i korak dalje, neki su se usudili da otvoreno govore o ratu kao da nam nesreće i žrtva nije bilo dovoljno u devedesetim.

Obilježavanjem Dana bijelih traka želimo da pokažemo da može i drugačije i da su Ijudi koji žive na ovim prostorima za mir i medusobno poštovanje i razumijevanje. Da zajedno možemo da se sjećamo svih nedužnih žrtava i da prihvatimo da su sve žrtve rata naše zajedničke žrtve bez obzira iz kojeg identiteta potiču. U Prijedoru smo izdvojili 102 djece, zato što je njihova smrt bila nevidljiva u ovom gradu. U Sarajevu bi se na Dan bijelih traka trebale pomenuti nevidljive žrtve u tom gradu, svi oni nedužni ljudi pobijeni na Kazanima. U Banja Luci bi se trebali sjetiti logoraša Manjače, u Bugojnu onih nedužno pobijenih Hrvata za čiim se tiielima ioš traga. I tako redom, gdje god da se obilježava taj dan. To je suština Dana bijelih traka, da se sjećamo žrīava koje vlasti u toj lokalnoj zajednici ne žele pamtiti.

Kao što danas svjedočite, žrtava se možemo sjećati bez ispraznih govora političara, bez istaknutih nacionalnih, vjerskih ili političkih simbola. Imena ubijene djece ispisana su na bijelim trakama na mostu odakle smo krenuli, taj most simbolički spaja onaj starí, srušeni Príjedor i ovaj kojim se danas krećemo. Imena djece pronijeli smo na bijelim trakama na bijelim ružama koje su poredane u simboličan krug na ovom trgu. Taj krug predstavlja spomenik u nastajanju. Sa razglasa slušamo imena ubijene djece, vraćamo im barem na trenutak identitet i prisutnost u njihovom gradu.
Pozivali smo sa ovog mjesta gradonačelnika Prijedora na ljudskost, podsjecali na nepravdu koju čini roditeljima ubijene djece, ali se on kukavički ponio i odbio bilo kakav razgovor na temu spomenika.

Mi smo od početka stali uz inicijativu roditelja ubijene djece, izgradnju spomenika postavili smo za naš primarni cilj sve dok se ne ostvari. Necemo se umoriti u našoj borbi i opravdanom zahtjevu da ubijena djeca u njihovom gradu dobiju trajno obilježje. Znamo svi, i oni koji su na funkcijama i mi koi stojimo ovdje da će se taj trenutak desiti, da ce spomenik jednom biti podignut. Velika ie stvar možemo to smatrati uspiehom Dana bijelih traka, da se do danas niti jedan Prijedorčanin nije javno usprotivio podizanju takvog spomenika.

Pozivamo sa ovog mjesta gradonačclnika Prijedora i predsjednika Skupštine grada, da dok su još u prilici i imaju mandate, stave u proceduru i odobre izgradnju spomenika za 102 ubijene prijedorske djece. Prijedor sa tim spomenikom ne bi više bio isti, 1in bị boljji nosio bi mnogo manje tereta ratnih zločina i etničke diskriminacije koja je vidljiva nad dijelom njegovih stanovnika.

Mi iz inicijative Jer me se tiče osudujemo svaki pokušaj da se zloupotrebe bijele trake. A bilo je takvih pokušaja i nasrtaja na raznim mjestima. Ogradujemo se od svih okupljanja iza kojih stoje desnicorcl grupe, politicke stranke ili političari. Pozivamo sve one koji se žele pridružiti obilježavanju Dana bijelih traka da ne prisustvujete okupljanjima na kojima se ističu nacionalni, vjerski ili politički simboli na kojima se odašilju poruke mržnje.
Mismo Dan bijelih traka upravo i učinilijednom od najpoznatijih komemoracija u zemljama nastalim raspadom bivše Jugoslavije jer nismo dopustili nacionalistima, političarima i ekstremistima da ih preuzmu, Obiljcežavamo ga u nadi da ce i na drugim mjestima ljudi na taj način početi komemorirati svoje žrtve i obilježavati tragične događaje iz rata.

Na kraju, ne možemo a da sa ovog mjesta ponovo ne dignemo glas protiv ubijanja palestinske djece u Gazi. Uradili smo to i prošle godine pa iako znamo da ih nas glas i vapaj neće zaustaviti, neka se zna da odavde u Prijedoru, danas suosjećamo sa žrtvama osuđujemo zločince. Nepojmljivo je da nakon svih lekcija koje smo trebali i morali naučiti nakon Drugog svjetskog rata, nakon Holokausta, Jasenovca, nakon devedesetih, nakon djece ubijene i ovdje u Prijedoru, danas bespomoéno gledamo kako palestinska djeca umiru od gladi a vojna mašinerija jedne od najmoćnijih vojski na svijetu ih svakodnevno ubija i sakati. Odavde upucujemo poziv da se djeca prestanu ubíjati i u Ukrajini, Sudanu, Jemenu i svim drugim mjestima gdje izbijaju sukobi u kojima nema milosti za djecu,
U ime inicijative Jer me se tiče zahvaljujemo se svima koji su danas došli da sa nama obilieže Dan bijelih traka, naročito se zahvaljujemo onima koji su došli iz udaljenih miesta.

Za jednakost i pravo svih žrtava na dostojanstvo i sjećanje!

Svi zajedno protiv imperijalizma, svako protiv svog nacionalizma.