Guše me sjećanja na dane prekinute mladosti

Subota, 25. maj

Dan mladosti i Tuzla

Pokasno je i ne mogu da spavam. Čitao sam članke i gledao snimke o tuzlanskoj Kapiji. Na današnji dan nekada se slavio Titov rođendan. Ja, dijete Titovog kumčeta, strijeljanog kalašnjikovom JNA, večeras sam s knedlom u grlu ispratio novu generaciju maturanata. Kako su samo lijepa ta djeca. Nova armija nezaposlenih koja se, nakon mature, vraća u paralelne svjetove prijedorske svakodnevice. Mladi Srbi, Bošnjaci ili “kako god” Prijedora i među njima naš Musa. Nije što je rođak, ali je večeras bio, vala, najljepši.

Nismo dobili odobrenje da uđemo u logor Trnopolje sutra. Ugušit će me noćas srdžba, bol u grudima, knedla u grlu, slike maturske večeri i sjećanja na dane moje prekinute mladosti. Noćas opet neću spavati…

Nedjelja, 26. maj

Trnopolje i Omarska

Nenaspavan i bolestan nisam se javljao nikome na telefon. Poslije je zvala Nusreta Sivac. Dogovorili smo se da ipak odemo u Kozarac pa da sa ženama iz Asocijacije “Srcem do mira” odemo i u Trnoplje, ali i u Omarsku. Zbog haosa oko organizacije i prijevoza, malo smo zakasnili, ali smo ipak stigli, jer je u prostoru nekadašnjeg logora još bilo mnogo nezadovoljnih mještana i preživjelih logoraša. Čudan je taj krajiški mentalitet. Narod se spontano okupio. Položismo cvijeće, proučismo Fatihu pred ulazom u Društveni dom u Trnopolju. Nekolicina žena negodovala je na naše kašnjenje. Ipak se desilo, uprkos najnovijem poniženju. Na trenutak ozdravih…

Bili smo i u Omarskoj. Hodali smo oko Bijele kuće pod budnim okom radnika iz osiguranja firme. Pitam se kako je moguće da će ovo mjesto najvećeg zla na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata biti od 1. jula na 20 kilometara zračne linije od granice s EU. Iscrpljen sam. Odavno mi se oči nisu same sklapale od umora kao večeras.

Ponedjeljak, 27. maj

Glineni golubovi

Još jednom sam danas na vlastitoj koži osjetio nezahvalnost i shvatio da su mrtvi i veoma malo živih ljudi moja pokretačka snaga. Ponižen sam, ali idemo dalje. Ponedjeljak, kao i prošli, i onaj prije njega, jako je težak. Nekako se svijet navikao da nakon vikenda sve riješi ponedjeljkom. Petak i ponedjeljak su u Prijedoru uglavnom teški. Ovaj me je ponedjeljak podsjetio na petak koji je sve bliži. U petak će se obilježiti Dan bijelih traka. Još jednom ćemo se sjetiti 31. maja 1992., kada smo, poput Jevreja u Drugom svjetskom ratu, u srcu Evrope bili obilježeni bijelom trakom, tim užasnim znakom raspoznavanja. Sjetit ćemo se dana kada smo postali glineni golubovi… Kiša mi opet nije dala da pokosim travu oko kuće. Nisam mogao ni čitati. Posljednje sedmice se osjećam veoma loše.

Utorak, 28. maj

Senkina potraga za Suljom

Već nekoliko godina redovno me posjećuje LOT tim, odnosno ono što je ostalo od vojnih snaga NATO-a, tih čuvara Dejtonskog mira u Bosni. Nekada su im pitanja bila sasvim uredu, ali se sve češće osjećam kao da sam na optuženičkoj klupi. Mislio sam da im to kažem. Reći ću im sljedeći put. Nakon nekoliko ponovljenih horor priča, kojih sam se naslušao na hiljade u kancelariji Udruženja logoraša “Prijedor – 92”, došao sam kući.

Frustracije sam pokušao ugasiti krampom i lopatom. Usred posla svratila nam je Senka. Došla je s djecom iz Sjedinjenih Američkih Država radi ostavinske rasprave, da možda posljednji put svoje roditelje vidi žive i da vidi da nema kakvog glasa o njenom Sulji. Srpska vojska ga je tog našeg kobnog 23. jula 1992. popela na transporter, kao živi štit. Došla, jadna, da se raspita kako da njen Azmir da krv, u nadi da će lakše pronaći svog Sulju. Opet horor priča. Opet pitanje koje mi je skoro neko postavio: “Koliko je danas mog života vezano za prošlost, a koliko za budućnost?”

Srijeda, 29. maj

Telefoni zvižde

Prespavao sam. Nisam stigao ni iznijeti smeće koje iz Čarakova odvoze srijedom. Zakasnio sam i na posao. Na jedvite jade sam uspio da se iz kancelarije izvučem na doručak, i to u 13 sati. Sunce se čitav dan borilo s oblacima, a ja o Suncu ovisnik. Telefoni zvižde čitav dan. Dan bijelih traka je sve bliže. Opet me obuzima onaj isti osjećaj kao pred nedjelju. Koktel emocija koji sačinjavaju istovremeno i srdžba, i strah, i prkos. Čekao sam čitav dan da neko javi je li skup odobren ili nije. I još ne znamo, a novinari nestrpljivi. U dilemi sam i koliko sve ovo ima smisla. Među brojnim pozivima danas jedan me je posebno obradovao. Sutra dolazi Nikola…

Četvrtak, 30. maj

Naivno-herojski čin

Danas su predstavnici Srba u nevladinom sektoru obilježili dan odbrane Prijedora. Na današnji dan je Nikolin pokojni otac Slavko (Hrvat) sa šačicom muslimana pokušao vratiti nelegalno oduzetu vlast u Prijedoru. Taj naivno-herojski čin bio je samo izgovor da u Prijedoru unište sve. Danas su mi oživjela sjećanja na tu noć i svađu s rahmetli ocem, kojem sam uporno tvrdio da gori Čaršijska džamija.

Dok smo jeli ćevape, roditeljski sam posmatrao Nikolu. On je sa sekom jedini preživio masakr u njihovoj kući. Imao je sedam, a seka pet godina i opet ga je nerviralo što je on meni uvijek taj krvavi mali Nikolica koji sa sekom pokušava naći utočište koje mu tog kobnog ljeta 1992. godine niko nije htio da pruži. Danas je posjetio očev grob, jer je danas i njemu bila godišnjica. Večeras me grize i savjest. Na grobu heroja Prijedora 21 godinu poslije njegov sin je bio sam…

Petak, 31. maj

Dan pobjede

Prijepodne je bilo užasno dugo. Nikad duže odavno. Tu i tamo prekidali su ga posjetioci moje kancelarije sa pitanjima: “Kad?”, “Šta?”, “Gdje?”, “Smije li se?”, “Hoće li biti?” Na vrijeme sam ustao i na vrijeme stigao na posao. Uzbuđen kao nikad. Nisam ni doručkovao. Nisam ni ručao. Preživio sam dan sa samo jednom čokoladicom. A onda… Nestade tame i stiže svjetlost! Sa svih strana stigoše dragi gosti. Iskupio se svijet i svi s bijelim trakama. Ne kao 31. maja 1992. Danas ponosni, prkosni, sretni, veseli…

Ovog puta ujedinjeni u jednoj ideji i sa jednom mišlju. Danas je u Prijedoru svjetlost pobijedila tamu, dobro je pobijedilo zlo. U masi pred “Patrijom” danas se iskupiše i Bošnjaci, i Srbi, i Hrvati, i Bosanci i Hercegovci i ostali i kako god… Još imam osjećaj da sam sve ovo danas sanjao. Večeras plačem od sreće… Opet spavati neću…

AVAZ