Izdvajamo

 

Semira Jakupović

Rat i mir

Rat

Riječ sa tri slova

Kako je moguće

Da u jednu ovako kratku riječ

Stanu sve strahote

Govor oružja, ubistva

Glad, čemer, poniženja

Vazdušne sirene i gubitak slobode

razdvojenost, logori

I mržnje govori

Ubijanja i licemjerstva

Strah I najveća zvjerstva

 

Jedanaestog dana

jedanaestog mjeseca

u jedanaest sati

Prestao je Prvi svjetski rat

I crveni makovi

U spomen na žrtve su položeni

I tada prije više od sto godina

Rekoše

Nikada više

Ali historija uvijek

Neku novu ratnu drama piše

 

Moja generacija je napamet znala recitirati

Desankinu “Krvavu bajku”

Izetovu “Rođeni dvadeset treće, streljani četrdeset druge”

Kovačićevu “Jamu”

Grigorov "Epitaf vojniku "

O vijesti o primirju koja je stigla prekasno za mnoge

samo smo pretpostaljali

kako je teško u ratu patiti

" Sad bi bili očevi, sad ih više nema"

To nismo mogli shvatiti,

Čitali smo o Holocaustu

Nismo vjerovali da rat

neku drugu igru sprema

I tada rekoše nikada više

Al’historija neku novu

ratnu dramu piše

 

Dođose krvave devedesete

Koje osjetih na svojoj koži

A mislili smo nikada više.

Rat ponovo svoj krvavi danak uze

Ostavi velike gubitke i danonoćne suze

Razori svako selo, uništi svaki grad

Prijedor, Srebrenica, Sarajevo,

Foča, Ahmići, Višegrad…..

 

Drugo vrijeme, drugo podneblje

Ali tuga i gubici isto bole

Crveni makovi, bijele trake

I svugdje poznat srebrenički cvijet

Bože, da li protiv rata postoji lijek?!

A rekoše

nikada više…

 

A kako bi to lijepo bilo

Kada bi svako dijete lijepo

Svome ocu, didu, amidži, daidži ….

sjelo u krilo

Pa bijele balone puštalo

I na ljuljaškama do besvjesti klackalo

I riječ RAT sa riječ MIR zamjenilo

Semira Jakupović

Nismo stigli pobjeći prije čišćenja.

Za mlade da pojasnim šta je to čišćenje. To je kad vojska traži žive i koga nađu ubija, a ponekog su odvodili u logore.

Iz trapa smo slušali kad vojnici govore "Da mi ga je vidjeti živa, nož će mi zarđati".

Mi smo u skloništu (trapu) pokušavali ostati tihi u strahu da nas ne pronađu. Moj otac Bejdo i Asimov otac Vahid su bolovali astmu. U trapu koji je bio negdje 1,5 x 2,5m a visine nekih 90cm, a nas 13. Bilo je jako zagušljivo i kad se sjetim da smo i nuždu vršili tu, pitam se kako su njih dvojica uspjevali kašalj zabušavati. Ovo pišem i plačem...

Nijaz Huremović