Satko Mujagić

DETALJ S MANJAČE – ŠTA SI SE TI RAŠIRIO?

Halvadžić je bio od onih momaka koji su zračili snagu. Iako mršav, kao i ostali, iznemogao, u prljavoj odjeći, s očima zamućenim prosutom krvlju iz Omarske.
Bio je od onih koji su Omarsku preživjeli ne samo zbog sreće, već i zbog snage svoje volje i tijela. Zbog vjere.
Kao i svi, na Manjači je poslušno spuštao glavu, a ruke držao na leđima, svaki put kada bi se nalazio van štale. To svaki put, bilo je (bar prvih mjeseci), u stvari tek kratkih, prekratkih pola sata. Grupica od 30 ljudi izišla bi vani, mnogi bi vršili nuždu, a zatim posjedali na brinu između štala uživajući u jesenjem suncu. Poslušno, nijemo, pognutih glava, vraćali bi se u zagušljivu štalu, neki pomalo ljubomorni na one što upravo izlaze. Ljubomorni i na one što još stoje u redu pred vratima, svjesni da će čekati još samo pola sata.
Manjača je vojni logor, sa vojnom disciplinom. Logoraši su šišani naćelavo i ako bi se neki i usudio da ‘pusti’ kosu na dva centimetra, zarađivao bi pleske tokom čestih kontrola koje su vršili banjalučki ‘šarenci’. Bato, Stojčić i Gugi su bili najpoznatiji, ali i najomraženiji. Bato je nizak, svijetle kose i plavih, zlobnih očiju. Stojčić i Gugi su visoki, crni i pravi banjalučki gelipteri, naizgled još nenaviknuti na moć koju im je rat na brzinu donio. Naizgled...
Gugijevo ime niko nije znao. Zvali su ga Gugi jer je na crnoj kapici (poklon UNHCR-a) koju su nosili i svi logoraši, bijelim štampanim latiničnim slovima pisalo GUGI.
Halvadžić je bio od onih momaka koji su zračili snagu.
U vojsci je bio padobranac i iako mlad, na Manjači je brzo vraćao izgubljene kilograme, a cijeli dan je provodio vježbajući iznemoglo tijelo. I već nakon par sedmica njegovi mišići su poprimali one normalne muške konture, a pogled u očima je sve manje ličio na tužne, ponizne poglede logoraša. Halvadžić je bio bosanski gazija i to je i pokazivao. Kako logorašima, tako i šarencima.
Jedno jutro, iz ko zna kog novog razloga, Bato i Stojčić napraviše prozivku. 600 ljudi Mujine štale se poslušno podigoše na noge, poredaše pored prljavih cipela, ćelavih glava uperenih naniže, ubrzanih otkucaja srca zbog bojazni da baš ovog puta oni budu ti koji ce biti tučeni.
Bato se kretao prvim boxom, gledajući u lica koja, okrenuta zemlji, nije mogao vidjeti, tražeći neki najnoviji razlog da se opet zabavi. Dug je dan pred njim…
Uniforma među stotine mršavih, izblijedjelih ćelavaca podsjetila bi mnogog Evropljanina na njemačke logore iz onog rata. Na filmove o nacistima, one snimljene i one koji će se tek odvrtjeti. Međutim, mnogog Evropljanina nije bilo. Bio je Bato, kao predstavnik svoje zajednice i bili su ćelavci, kao živi spomenici ostataka one druge dvije.
Bato stade, okrenu se i pogleda Halvadžića.
Snažne grudi disale su ubrzano, a svakim udisajem, široka ramena bila su još šira. Halvadžić nije više bio samo ćelavac. Halvadžić je opet bio čovjek, muškarac. Halvadžić je bio veći i jači od Bate…
- Šta si se ti raširio? – prosikta ljubomorni glas.
Na upit, Halvadzić samo podiže glavu. Pogledi se susretoše, prkos u očima Bošnjaka više se nije mogao sakriti. Nije ga uostalom ni htio kriti. Stajao je gordo i samo gledao. Da Bato nije bio niži za glavu, da nisu stajali jedan nasuprot drugog, izglančane čizme i uniforma s jedne i prljave hlače i šuplje čarape s druge strane, činilo bi se možda da ove dvije plavokose glave pomalo i liče...možda da su i rod...
Bez opomene i puno razmišljanja, Bato osu paljbu šamara s obje strane mladog lica. Ponekad bi i onako nizak poskakivao. Halvadžic je nakon svakog šamara, prkosno vraćao glavu u prvobitni položaj i sve bjesnije gledao u plave banjalučke oči. A na svaki taj pogled Bato bi odgovarao novim šamarom i ponekad i pitanjem, izgovorenim kroz zube: ‘Ma šta me gledaš?’ Šamari su zvonili kroz veliku prostoriju, nestajući u ušima logoraša od kojih su se samo neki usuđivali gledati. Stojčić je šetao drugim boxovima i tražio poglede... Mujo je gledao i, ponekad do bola nagrizajući zubima donju usnu, s tihim ponosom pratio sve crvenije obraze zemljaka, tješeći ga nečujno: "Ne daj se, zemo."
Kad se umorio, mali četnik je stao.
Halvadžić samo opet podiže glavu. Ruku još uvijek na leđima, obraza crvenih, očiju vrelih od bijesa i bola, gledao je Batu, isto onako kao nakon prvog šamara.
“Idemo Stojčiću”
Post scriptum: Tri mjeseca kasnije, 16. decembra 1992. u 16.30 sati, Halvadžić je, kao i Mujo i stotine ćelavaca, negdje kod Kutine, pod budnim okom egipatskih Unproforaca izlazio iz banjalučkih autobusa i ulazio u hrvatske. Negdje na pola puta, u međuzoni, u ničijoj zemlji, taman prije slobode, logoraši, koji su od 10 sati ujutru putovali s Manjače, poredali su se pored ceste i združeno pišali u grabu pored puta.
Kažu da je Stojčić izvršio samoubistvo, još prije raspuštanja logora. A Bato… ma nije ni bitno.

Satko Mujagić