“Šta ćeš ti za sehur?” pitala bi mama dok smo se lagahnim korakom vraćale s teravije.
“Mama brate (u Krajini su svi brat), samo ću kahvu,” rekla bih joj. Ništa mi nije ni padalo na pamet dok postim osim kahve.

Ipak je za vrijeme sehura kuća mirišala posebnim mirisom.
“Hajde ustaj, još malo treba zapostiti, ako ne budeš jela prevrn’ćeš se od gladi, pa šta’š onda,” govorila je mati dok me budila na sehur.

U šporetu je pucketala vatra, na stolu već supa i kvrguša, kahva. Sve je to mati pripremila prije nego me probudila.

“Moj sinko dobro je naj’i vidiš kol’ki je dan i klanjaj i lezi dokle ho’š,” govorila je dok je gurala hranu ispred mene.

Isto tako bi me ispitivala šta mi se jede za iftar. Ugadjala je mati svojim postaćima. Na vrijeme budila, na vrijeme iftare postavljala, na vrijeme sutlijaše i pudinge kuhala, na vrijeme bureke razvijala, na vrijeme vatru odlagala.

Ako bih se vratila poslije sabah namaza da malo odspavam opet bi, mati, došla da me ušuška i vidi treba li mi još nešto. Ako sam išla u školu, otpratila bi me do stanice i vratila se kući.

Tako me je i dočekivala kad se vratim iz škole.
“Jesi ozebla?” pitala bi me s vrata.
“Malo,” rekla bih joj.
“Haj sjedi kraj šporeta, evo obuj moje priglavke, vidi kako su tople, to majka tebi ugrijala,” kazivala je.

Čekali bi kandilje da se upale, klanjali akšam i iftarili. Onda bi se spremali za teraviju i polako seoskim putem pješačili do džamije.
Naše teme su se smjenjivale. Mama i ja smo bile najbolje prijateljice.
Često bi mi ponijela u džepu jabuku i dala da jedem. Smijale smo se kad nas prepadne pas ili mačka izleti ispred nas u mraku.

Tako bi ispostile mjesec Ramazan i svaku noć otišle na teraviju, tako bi se družile i smišljale šta ćemo za sehur a šta za iftar.

Sve do one godine kada sam se udala i napustila rodni dom.
Tada sam ja poslala ono što je mama bila sve ove godine, žena.
Dočekivala bih Ramazane i Bajrame daleko od svoje kuće, od naše džamije, bez naših kandilja, ezana.
Ponekad bih ustala na sehur i željela samo malo one njene supe što napravi i kaže da je to da mi stomak proradi.

Kako je vrijeme odmicalo sve više mi je nedostajalo da uz Ramazan budem kod kuće, da s mamom opet sehurim i iftarim.
Kako godine prolaze želja za rodnim domom postaje veća. Sjećam se svih onih godina provedenih na selu, provedenih s roditeljima i braćom. A ja? Ja tako daleko. Ma čak ni auto ne mogu da im odem.

Stisne tako čovjeka sa svih strana.
Dišeš a imaš osjećaj da nisi živ. Volio bi zaplakati i vrištiti dok glasa ima.

“Molim te promjeni mi let da idem mjesec dana prije,” odlučno sam rekla gospodji u turističkoj agenciji.

Krenula sam. Predug let. Ne smijem ni da mislim koliko sati imam još da letim. Djeca zaspala. Ja kao neki zaljubljeni sanjar zamišljam kako će mama reagovati kad me vidi a nisam joj javila da dolazim mjesec dana prije. Ja ne mogu da spavam. Srce mi je veliko kao Europa. Jedan let završen, presjedanje, drugu let mnogo kraći ali čini mi se nikad stići.

Na aerodromu me čeka rodjak, kod njega ćemo jesti, odmoriti, dok brat ne stigne iz Njemačke. Onda ćemo kući.

Čujem auto pred kućom. Brat. Potrčim i bacim se u najiskreniji zagrljaj. Senad.

Vožnja kući s njim i more suza i emocija.
Svirena pred kućom i mama izlazi na vrata.

“Ti ćeš biti bjen a ti ćeš mi platiti što nisi rekla da dolaziš,” prijeti mama s vrata a pruža ruke da nas zagrli.

Nakon mnogo godina dočekasmo Ramazan zajedno. Mama uvijek ista, pita šta ću za sehur.

“Mama brate, samo kahvu i štagod slatko,” kažem joj.
“Daću ja tebi slatko ima do podne da ti se zahovrlja od gladi,” kaže mi poljuta.
Smijem joj se. Uvijek je ista. I najbolja. Meni jedina. Moja mati Baisa.

Emina Modronja-Sagir