Danas smo, u okviru aktivnosti Kuba čitatelja, govorili na temu: Poetika postmoderne književnosti u “Prirodnom romanu”, Georgia Gospodinova.
Georgi Gospodinov (7. 1. 1968. g.) je najprevođeniji bugarski pisac. Doktorirao je u Sofiji iz oblasti književnosti 2005. g., gdje je radio na Novom bugarskom sveučilištu. Pored “Prirodnog romana”, napisao je romane “Fizika tuge” i “Vremensko utočište” te zbirke pjesama (“Lapidarium”, “Pisma”, “Tamo gdje nema nas”) te više kratkih priča i eseja.
Postmodernističko, postindustrijsko stanje društva, kako zapaža Bodrijar (u knjizi «Simbolistička razmjena i smrt») jeste stanje «koda» i «simulacije» – hiperrealnosti: riječi se definišu kao oznaka koja gubi svoju referencijalnu vrijednost, postaju «povampirene», kaže Gospodinov (lik u romanu Georgia Gospodinova) u jednoj svojoj priči unutar romana. Ili, poetičnije rečeno, u monologu Prirodnjak u romanu: «Vidima ga kako ljušti reči sa stvari, isto kao kad se skida ljuska sa jabuke». «Prirodni roman» kojeg piše istoimeni lik authora, Gospodinov, jeste težnja da se uspostavi ravnoteža stvari, da se riječima vrati njihova prirodnost, da se demistificiraju, dobiju neku vrijednost na «prirodnoj vagi» – taj postupak jeste postupak mišljenja.
On ističe, «riječi moraju da se misle», što znači da se književnost (kao i svi drugi mehanizmi hiperrealiteta) moraju čitati ne prema onome kako se u njima doslovno piše/kaže (kao npr. kad popijemo šoljicu mlijeka prihvatajući ga takvog kakvo jeste) nego podirući između redova, «da se uđe u košnjicu», u sam sitem teksta i razlika koje on proizvodi, misleći, istodobno, i na pomenuti jezik i njegove karakteristike koji sam sa sobom nosi određene hiperrealitete, da bi mogli činjenice stvarnosti spoznati na pravi način. U suprotnom, kaže Prirodnjak, «riječi mrtvaca» (dakle sve one riječi koje su dio sistema međuljudskih odnosa izgovorene drugom ili napisane u vidu romana): «...sijeku ljudske odnose tako kao što se zgrušava mlijeko bolesne porodilje». Mlijeko bolesne porodilje nema nikakvu vrijednost, jer ne može izaći iz dojke, ne može nahraniti novorođenče. Dakle, samo riječi koje se «misle» imaju vrijednost, tj. mogu je steći kreacijom na takav način i mišljenjem unutar konteksta.
«Prirodni roman» nije težnja ka mimetičkom obrascu, da roman postane ispovijest, naprotiv, unutarnji pripovjedač, istoimeni lik authora, ističe posle nekih priča da su to izmišljene priče – otkud onda prirodnost?!
To “opriorodnjavanje” postiže se isključivo aktivnom ulogom čitatelja koji iz fragmentarnosti postmodernog teksta treba da uspostavi sistem razlika i iz njega izvede značenje.
Težnja romana, ka prirodnom, jeste i u samoj formi pripovijedanja koja ne teži jednolinijskom pripovijedanju sudbine likova, jer život je stalno preplitanje, ukrštanje, poput načina, simbolično, na koji gleda muha: fragmetarno, sklapajući mozaik u svom mozgu... Što znači da čovjek, kao i muha, simbolično, iz različitih sfera ljudskog života sklapa svoje značenje (prošlost – sadašnjost, jezik – konkretno, tradicija – individualno, druge sudbine ukrštene sa vlastitom) – život je drama u kojem se uvijek iznova otkrivamo i čudimo i u kojem se ne može isključiti slučajnost niti ono što smo pročitali ili čuli (zato je u postmodernom tekstu jako puno intertekstualnih i metatekstualnih veza koje sam čitatelj treba da “otključa” - iz tog razloga, postmodernizam traži čitaoca koji je erudita i koji će uzeti aktivni ulogu u procesu čitanja i koji u postmodernoj umjetnosti igra ključnu ulogu). I sam proces shvatanja svijeta u odnosu na jezik, ponovo se vraćamo na riječi, koji sublimira u sebi, kako kaže Heidergger (Hajderger), sve ono što jeste tradicija i jedno historijsko vrijeme, je dramatičan - «mučan» (kako bi rekao Sartre).
Mogli bismo u konteksu ovoga govoriti i o tome kakva je uloga umjetnosti za Gospodinova... Ona je, pored težnje da se kroz mišljenje spoznjau stvari i težnja - da se one dožive! Sartarov Historičar (lik u «Mučnini») na jednom mjestu kaže da «avantura postoji samo kad se napiše».
Roman, u svojoj fragmentarnoj strukturi, obuhvata različite teme: egzistencijalne, filozofske, historijske, književno-kritičke osvrte.
Raman su, zajedno sa ostalim članovima Kluba čitatelja, predstavili učenici: Milijana Stanković, Medina Mandžukić, Ajla Jašarević, Mersad Kamerić i mr.sc. Amel Suljić.
Zahvaljujemo se svim članovima Kluba čitatelja na izvrsnoj saradnji i diskusiji o ovom izuzetno vrijednom romanu.
FB: BKC Prijedor
