Autorica: Mina Zilkić

Moja familija; moji roditelji ; braća i sestre; komšije i prijatelji živjeli smo sretno do 1992 godine. To je bilo vrijeme kada je rat počeo u mojoj zemlji, u Bosni i Hercegovini , između različitih nacija, kulture i vjere. Narod se promijenio i počinje da budu neprijatelji među sobom.

„Zar ti ljudi tako mogu promijeniti da u jednom času zastaneš zaprepašten, i pitaš se u čudu, ko su ovi ljudi, moje komšije, oni isti ljudi koje sam poznavao. Kao da ih je rat dugo kužio i zlo u njima skriveno, i izbilo je odjednom kao bolest.“

Tada se počinju otvarati zloćudni logori: Keraterm; Manjača; Omarska; Trnopolje sa transportiranjem muškaraca; žena i djece. Život počinje biti užasan. Sreća nestaje i prijateljstvo među narodom. Narod počine da ubija se između za svoje „ideale“ i „ideje“ od prevareni lidera koji su vodili pogrešno zemlju. U maju mjesecu 1992 godine dođoše moji prijatelji mog brata, komšije i njegovi prijatelji kod nas.

Zašto preko noći oni počinju biti neprijatelji i transportiraju mog brat, moj narod, moju djecu u zloćudni logor, Trnopolje.

Poslije su mjesecima odlazili konvoji sa logorašima iz zloćudnog logora, Trnopolje 1992, prema Vlašiću.

Mukla tišina; jecaj; krik; plač odjekuje na „Korićanskim Stijenama“, 259 ljudi ubijeno i među njima i moj brat.

„Među mrtvim leševima kleknuo sam pored njih, i tako sam preživio. Lica su bila blijeda, oči zatvorene, okrvavljene usne stisnute. Užas je prešao preko njih u provaliju“ Korićanske Stijene.“

Zašto je moj brat;, moj narod; moja djeca ubijena na svirep, mučenički način neće nikad znati za čije ideale i ideje. Mrtav čovjek ne progovara.

Moj brat, moj narod, moja djeca nisu nikog mrzila. Poštovali su druge ljude, cijenili njihov život i voljeli svoj život.

„Da se nisam vratila ne bi ovo zapisala, niti bi se znalo da je sve ovo bilo. Ono sto nije zapisano I ne postoji, bilo pa umrlo.“

Moj brat , moj narod i moja djeca su ubijena od ljudi koji su željeli da vladaju i da dobiju bogatstvo. „Ljudi koji su voljeli krv drugih, oni se zovu, „bogatstvo rata.“

„Takvi ljudi se kupaju u bogatstvu a daleko su od rata. Njegova djeca ne žive u ratu.“

Oni su već poslati na sigurno mjesto. U ratu umire nedužni narod. Oni su prevareni sa lažnim idejama. Glavni akteri su ljudi koji žele imati vlast samo za sebe lično i zemlje koje imaju monopol nad prodajom oružja. Takve zemlje i njihovi lideri pričaju samo o ratu, ubijaju započinju rat.

S historijskog gledišta ratna priča se ponavlja i narod umire na monstruozan način.

„Hoće li ova moja djeca ići tim istim žalosnim putem, kad odrastu?

Hoće li živjeti kao njihovi očevi? Vjerojatno hoće, ali u to neću da vjerujem. Neću da vjerujem a ne mogu da se oslobodim strpljenja. Ljudi su za njega samo sredstvo. Zašto bi on bio izuzetak.“

Čovječnost, ljudi koji ste ratovali, probudite se! U ime mog brata; mog naroda i moje djece koji su poginuli u ratu! Živimo sretniji život bez rata!

Mina Zilkić