O DŽENAZI ZA PREKO 270 PRIJEDORČANA I DANIMA POSLIJE

Piše: Sudbin Musić

Sjećanje na zaboravljenu dimenziju genocida počinjenog u Prijedoru osvježio je pronalazak i ekshumacija 430 tijela iz, do sada, najveće otkrivene masovne grobnice u Evropi nakon Drugog Svj.rata – Tomašice. Kolektivna dženaza za 270 identificiranih bit će klanjana 20.jula. Tog će dana Prijedor, baš kao i Srebrenica 11.jula, biti u fokusu bh. i svjetske javnosti. Ali dan poslije…

Sudeći po podacima o identifikaciji 270 lica za koje su porodice do danas (08.jula) dale saglasnost za dženazu i ukop koji će se obaviti u nedjelju 20.jula, najveći broj identificiranih su mještani šest bošnjačkih mjesnih zajednica sa područja tzv. lijeve obale Sane, odnosno Mataruškog Brda. Nakon masakra, kojeg su po instrukcijama prijedorskih vlasti u periodu između 20-tog i 23-eg jula 1992.godine planski i sistematski počinili pripadnici policije i vojske bosanskih Srba u mjesnim zajednicama Bišćani, Rizvanovići, Rakovčani, Hambarine, Čarakovo i Zecovi, obavljena je isto tako dobro isplanirana akcija asanacije terena pri čemu je najveći broj tijela od ukupno 1846 ubijenih u ovom masakru, utrpana u kamione i dovezeno na ovo mjesto.

Gotovo do prepoznatljivosti sačuvana, tijela ubijenih su još jednom, nakon snimaka i fotografija britanskih novinara Eda Wulyamija i Penny Marshal iz prijedorskih logora smrti, podsjetile domaću ali i svjetsku javnost na svu tragediju agresije i genocida počinjenog nad nedužnim građanima Bosne i Hercegovine.

Dženazu će, na gradskom stadionu „Bratstvo“ u Kozarcu predvodit će reisu-l-ulema Husein ef.Kavazović.

Među onima čije će duše naći konačni smiraj i od kojih će se porodice posljednji put oprostiti nalazi se i šest sinova i suprug majke Have Tatarević iz prijedorske prigradske mjesne zajednice Zecovi. Dženaza i ukop će se obaviti i Hegić Abdulahu i njegovim sinovima-njima petorici. Duratović Vahida će se oprostiti od jedanaest članova porodice među kojima su: brat, svekrva i svekar, tri djevera, jetrva, dva djeverića, suprug Mehmed i sin Halid koji je kao petnaestogodišnjak ujedno i najmlađa žrtva genocida kojoj će se ove godine klanjati dženaza. Najstarija žrtva je Kadirić Salih iz Rizvanovića, svirepo ubijen u 78.godini života.

Dženaza će se klanjati i imamu Sulejman efendiji Dizdareviću, ubijenom sa svojih deset džematlija ispred džamije u Čarakovu.

Među njih 270 je i pola razreda onih koji su s potpisnikom ovih redova dijelili školske klupe, zatim deset maloljetnih golobradih dječaka, tri žene ali i jedan kompletan fudbalski klub nostalgičnog imena „Sloboda“-Bišćani.

Gledano po prezimenima, tog 20.jula bit će ukopani članovi familija: Hegić, Kadirić, Duratović, Čaušević, Karagić, Hopovaca, Kekić, Musić, Tatarević i drugih. Imali su ukupno 9720 godina, dok im je prosječna starosna dob 35 godina. Crna je to statistika šesnaeste po redu kolektivne dženaze u Prijedoru.

Pogled unatrag

Unatoč dimenziji zla koje su preživjeli, Prijedorčani i Kozarčani već 1998. godine počinju s povratkom. Iste godine će biti obavljena i prva kolektivna dženaza ali i otvorena prva obnovljena džamija u manjem BiH entitetu. Poruke mira poslane sa tog otvorenja upućene od tadašnjeg reisu-l-uleme Mustafe ef.Cerića, vrhbosanskog nadbiskupa Vinka kardinala Puljića te vladike dabrobosanskog Nikolaja, obećavale su mnogo. Koordinacija s predstavnicima međunarodnne zajednice ubrzala je proces povratka tako da je već 2003.godine većina onih koji su bili odlučni u povratku bila u svojim obnovljenim kućama. Priča o nacionalnoj grupi predmeta, vjeronauci i prebivalištu za Prijedorčane i Kozarčane davno je riješena stvar i s tim već više od deceniju nemaju problema. Međutim, prema statističkim pokazateljima ali i rezultatima borbe za svoja prava vrhunac procesa povratka bila je 2005.godina od kada počinje njegova stagnacija. Posljednjih nekoliko godina osjetan je rapidan pad broja stanovnika u povratničkim mjesnim zajednicama. Stariji sele na bolji svijet, a mlađi, kojima se već duže od deceniju ne nudi ništa, sve češće odlaze. Preostalom starijem stanovništvu jedini razlog zbog kojeg vrijedi živjeti jeste pronalazak i ukop ubijene djece. Dženazu 20.jula ove godine,nažalost, mnogi neće dočekati.

Diskriminacija

Činjenica da je čitav javni sektor sa svim javnim preduzećima u drugoj po veličini općini u Republici Srpskoj etnički čist, dovoljna je poruka svim visokoobrazovanim mladim Bošnjacima da svoju sreću pronađu negdje drugdje. Ni slabije obrazovanom kadru se ne nudi ništa. Nezaposlenost i vrijeme očito su postali najveći neprijatelj kako procesu povratka tako i reintegraciji zemlje u jednu multietničku a time i zdraviju zajednicu. Permanentna diskriminacija koja predugo traje uvela je prijedorske povratnike u ono što sve češće zovu „ posljednjom fazom genocida“.

Ovu fazu maskiraju hiljade prelijepih ali praznih kuća preživjelih prijedorčana rasutih širom svijeta.

One se nekoliko dana prije kolektivne dženaze polahko pune njihovim stanarima što je postalo svojevrsno hodočašće prepuno ritualnog čišćenja, uljepšavanja avlija te suza na odlasku koji je, nakon dvije sedmice ili manje, neminovan.

Sa sobom, nakon svadbi koje obilježe period godišnjih odmora, obavezno povedu nekoliko mladića i djevojaka kojima će sklapanje braka značiti neki novi početak negdje daleko od rodnog kraja.

Pravde za povratnike očito nema. Nijemo posmatranje reprezentanata medjunarodne zajednice samo je vjetar u leđa lokalnim i vlastima entiteta Republike Srpske. Strah od budućnosti dopunjen je strahom za ličnu sigurnost. Osim porasta kriminala sve veći broj procesuiranih ratnih zločinaca izlazi na slobodu. Nakon što Zoran Žigić ove godine odsluži svoju kaznu i u septembru napusti zatvorsku ćeliju kako bi u Prijedoru slavljenički bio dočekan, od dvanaest procesuiranih ratnih zločinaca iz Prijedora pred Medjunarodnim krivičnim Sudom za bivšu SFRJ, u pritvoru će ostati samo jedan.

Nepravda

Od pravde pred Sudom Bosne i Hercegovine žrtve ne očekuju ništa. Čak ni prilikom iskopavanja tijela iz Tomašice Sud i Tužilaštvo nikada nisu poslali mjesno nadležnog tužioca, čije je prisustvo u ovakvim situacijama obavezno. Goran Salihović,glavni tužilac Tužilaštva BiH, grobnicu je posjetio samo jednom obećavajući mnogo. Međutim, do sada nije učinjeno ništa. Koliko je Sud BiH učinio na uspostavljanju pravde govori činjenica da upravo za masakr čiji je proizvod Tomašica, za plansku sistematski obavljenu akciju ubijanja preko 1846 lica ubijenih za samo tri dana nije osumnjičen niko. Samo su Velemir Đurić i Dragomira Soldat nepravomoćno osuđeni na po 21 godinu zatvora za masakr pred džamijom u Čarakovu koji se tretira pojedinačnim slučajem a nikako dijelom jedne sveobuhvatne genocidne vojne akcije. Obojica uživaju na slobodi dok je u zatvoru samo njihov ranije osuđeni ortak Zoran Babić. Ni za prikrivanje Tomašice niko nije priveden pred lice pravde iako se vrlo dobro zna da je Tomašica rodno mjesto narodnog poslanika u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine i oficira Vojske RS Borislava Bojića kojeg se, ako ništa, moglo upitati je li išta znao. Poznato je da se Tomašica nalazi u istoimenom rudniku čije je rukovodstvo moralo nešto znati.

Ni nakon otkrivanja masovne grobnice Tomašica država nije pokazala svoju milost pa su za njeno otkopavanje izostala sredstva, koja su sakupile same porodice kako bi sva tijela bila prije zime ekshumirana i premještena u identifikacioni centar Šejkovača koji je opet priča za sebe. Naime, ovom identifikacionom centru su u više navrata zbog neplaćenih računa isključivani telefon i internet koji su bili jedina veza sa porodicama koje već 22 godine čekaju na vijest o svojim najmilijim. Tek na intervenciju predsjednika prijedorskog udruženja logoraša Mirsada Duratovića koji i sam čeka na dženazu jedanaest članova porodice ovaj problem je barem privremeno riješen. Ostat će nerješeni brojni problemi, vidljivi prilikom svake posjete mjestu gdje leže najveći sinovi države kojoj su ih puna usta, a koje je u Šejkovači sve manje. Valjda će, prema izjavama jednog od direktora Instituta za nestale BiH Marka Jurišića biti pronađeno neko rješenje na sastanku planiranom u jeku ljetne sezone i to ni manje ni više nego u našem jedinom ljetovalištu na obalama Jadranskog mora-Neumu.

Dan nakon dženaze

Ovo je godina sjećanja na Prvi svjetski rat i godina izbora. Ovo za prijedorske žrtve znači pripremu za gađenje na prezentnost najviših iz svih „probosanskih“ političkih stranaka naguranih u ovakvim prilikama u prvi saf. U znak zahvalnosti za ono što su do danas učinili prijedorske žrtve su im na svojim dženazama uskratile obraćanja.

S otkopavanjem Tomašice i predstojećom dženazom obilježena je godina tuge koja je za dosta povratnika, posebno na Mataruškom Brdu, označila uvod u svojevrsno finale njihovog bivstvovanja u Prijedoru. Odgovornost za to snose Vlasti Republike Srpske i Grada Prijedora, no isto tako i očito odsustvo koncepta povrtaka u djelovanju „probosanskih“ političkih subjekata. Jer, dan nakon ukopa svake godine bude ispunjen s bezbroj pitanja. Najčešće postavljeno je: kako dalje?

Za roditelje poput Have Tatarević životna misija je završena. Uvjerava nas kako će sad lakše dočekati smrt. „Samo da taj dan preživim, a drugog neka odmah umrem“ kaže nam Hava.

Preostali živi članovi porodice Hegić Abdulaha, kao imnogih drugih, vratit će se u inozemstvo i ponovo na godinu ili duže zatvoriti svoje kuće. Safija-hanuma Dizdarević vratit će se svome domu u Sanskom Mostu gdje je nakon smrti svog Sulejman efendije našla utočište, sretna što je na salamet izvela njihove tri kćeri. Vahida Duratović će među rjetkima ostati u Bišćanima u neposrednoj blizini mezara svog dječaka Halida, no, s čemerom u grudima i brigom za budućnost sina Mirsada i njegove djece. Početkom septembra u mjesnoj školi u Čarakovu učionica prvog razreda bit će prazna i zaključana. Prvačića nema! U normalnim državama i društvama sve ovo bio bi razlog da se konačno upali alarm. U Bosni i Hercegovini očito nije. Povratnici nemaju više šta izgubiti. Država može njih izgubiti. Vremena, iako malo, još ima…


SUDBIN MUSIĆ/NOVO VRIJEME