Piše:Anto Od Bosne Tomic

Omarska, juli '92.

Zorom ranom smo istjerani iz restorana gdje smo probdjeli noć. Ponovo na pistu. Stampedo, borba za što bolje pozicije na pisti. Uspijevam se izboriti za najbolje mjesto, zid hangara. Uz zid hangara je najbolja hladovina, može se sjesti i nasloniti na njega (ukoliko nam dopuste da sjedimo) a i podalje smo od zvijeri.

Nebo je nagovještavalo još jedan vreo dan. 40° C u hladu (a hlada nema). Pakao. Ali, vrućina ima i svojih dobrih strana - i stražari su apatični, mrzovoljni, bezvoljni, izbjegavaju svaku aktivnost, iz duboke hladovine prate svaki naš pokret, "paze" na nas.

Oko 9 sati počinje podijela "ručka" u rudničkom restoranu. Danas su  "Mujini" iz upravne zgrade prvi na redu. Grupe od po 30 logoraša trče u restoran i nakon 4 minute se opet trčeći vraćaju sa ručka.

Oko 11 sati je "pista" na redu. Postrojavamo se u grupe. Konačno, komanda pada :"Ajde, ulazi sad, brže, brže !" Utrčavamo u upravnu zgradu, na ulazu nas dočekuju dvojica stražara, požuruju nas pendrecima. Izbjegavam udarac (svaki put to doživljavam kao malu pobjedu). Skrećem lijevo, par koraka, pa desno. U restoranu sam.

Na liniji nam jedan logoraš dijeli kruh. Osmina štruce, 100 grama, tvrd k'o kamen, šest dana star (gdje li ga prave ovako tvrda i stara, pitam se ? ). Pružam ruku, uzimam zdjelicu... nečega. Osjetim dodir na ruci, dižem pogled i onda šok....Zdjelu sa hranom sam dobio od moje prijateljice iz nekih boljih prijedorskih dana.

EDNA

Drago biće, dobra prijateljica, s kojom sam proveo toliko lijepih trenutaka, dana, godina. Moja Edna. "Edna", šapućem i produžavam, nema se vremena za više. Sjedam za jedan stol, okrenut prema liniji i Edni. I Edna traži moj pogled, tračak nade i razumijevanja. Gledamo se. Srce mi puca od tog pogleda ranjene srne u kojima je bila skupljena sva tuga ovoga svijeta.

Dok kusam vrelu, vodnjikavu supicu, bacam pogled prema Edni. Pričamo. Tiho, bez riječi, pogledima. Ni najmanje mi se ne sviđa to što joj vidim u zamagljenim očima. Nečujno vrištim, bol, tuga. Edno moja.

Vrijeme za naš današnji ručak je isteklo, vraćamo zdjelice, postrojavamo se i istim putem istrčavamo na pistu. Još pod utiskom viđenog u restoranu i susreta sa Ednom, na izlazu dobijam pendrekom preko leđa.

Ponovo na svojim mjestima na pisti, liježem na tvrdi beton, natapam ga suzama. Edna.

Par minuta kasnije se smirujem, sjedam i jedem ostatak onog komadića tvrdog kruha. Pored mene Karanfil i Braco raspravljaju šta smo to imali za  ručak. Ne mogu se složiti da li je bio grah, riža ili kupus. iznalaze kompromis - isto kao i jučer.

Konačno, nešto poslije 12 sati, pista je nahranjena. Zadovoljni smo, danas je "dobra" smjena stražara, dozvoljeno nam je sjedenje, nit nas tuku, nit se iživljavaju nad nama. U miru grickamo ostatke  "ručka".

Jedan od stražara u prolazu, gledajući nas kako jedemo, sa smješkom na licu nam dobacuje : "Prijatno vojsko !" Mrzovoljno, kroz zube horski odgovaramo "Hvala".

A negdje iz prvog reda se ču :"Hvala, bujrum !"

Muk, tišina. 500 logoraških duša na pisti se zaledilo. Greška Rizo ! Golema greška !
Svih nas 500 zatočenika je u djeliću sekunde shvatilo da je Rizo izgovorio pogrešnu riječ . Znao je to i Rizo, ali bilo je kasno.

"Ma, kome ti bujrum, majku ti jebem balijsku " vrisnu stražar na Rizu i psovke poprati kundakom po Rizinoj glavi. I nastavi sa psovkama i udarcima. Nakon par sekundi stražar dobi pojačanje. Još 5-6 stražara se sjatiše oko nemoćnog Rize koji je ležao na pisti.
Udarci vojničkih čizama, pendreka, kablova i kundaka i Rizinih jauka, vriskova i vapaja odjekuju Omarskom. Zarivam glavu u beton, pokrivam glavu  rukama, ne mogu gledati ni slušati divljanje zvijeri nad nemoćnim Rizom.

Nakon par minuta "igranka" je završena. Rizo ne pruža više nikakav otpor, ne vrišti, ne miče se. malo kasnije, četiri  "dobrovoljca" odnose Rizu na "odlagalište" iza Bijele kuće.

Rizo, dobra  merhametli duša bosanska, nikad više neće nikome moći poželjeti  "bujrum".