Izdvajamo

Piše:  Mr.Jasmin Medić

Kada jedna vojska  uz svesrdnu podršku nelegalnih i nelegitimnih institucija krene u osvajački pohod na jedno mjesto u kojem nema koga braniti i pri tome u toku samo tri dana barbarskog napada u potpunosti uništi to mjesto i ubije 700 civila, onda je namjera te vojske da s lica zemlje izbriše svaki trag o postojanju bilo čega na tom području. Takvu namjeru, bez puno mudrovanja, nazivamo genocidnom namjerom. Kada realizujete namjeru onako kako ste uz podršku „viših nivoa vlasti“ ranije planirali, onda je to genocid.

Tako je transformirana JNA (nazvana „VRS“) uništila Kozarac u samo tri dana, pretvorivši ovaj gradić u gomilu ruševina. Sudbina onih Kozarčana koji ne spadaju među ovih 700, a kojima je život okončan tokom 1992. godine, poznata je. Neki su ubijeni u Omarskoj, Keratermu, Trnopolju ili nekom drugom mjestu zatočenja; neki na Korićanskim stijenama, Hrastovoj Glavici ili širom Bosne i Hercegovine. Kada institucionalno njegujete tradiciju jedne takve vojske i dvadeset godina nakon događaja kako danas RS njeguje tekovine tzv. VRS, primorani ste naći alibi za postupke te vojske.

Jedan od „starih dobrih“ metoda pronalaska alibija je da jednostavno optužite one koju vaša voljena vojska nije uspjela ubiti dok je iz svih raspoloživih sredstava pucala na njih. U periodu kada preživjeli Kozarčani obilježavaju još jednu godišnjicu zločina i sjećaju se svojih ubijenih sunarodnika, banjalučki Okružni sud na potpuno neosnovanim izjavama i bez jasnih dokaza osuđuje dvojicu kozaračkih Bošnjaka – Semira Alukića na dvanaest, a Fikreta Hirkića na sedam godina zatvorske kazne. Iako postoje jasni dokazi da su dvojica poginulih (Božo Inđić i Ostoja Baltić) bili pripadnici napadačke vojske i to evidentirani kao pripadnici 43. prijedorske motorizovane brigade tzv. VRS, tokom degutantne istrage o ovome slučaju i još degutantnijeg procesa, dvojica poginulih okarakterisani su kao civili i prilikom izricanja prvostepene presude. Pored toga, mnoštvo dokaza iznesenih u toku suđenja ukazuju da Alukić i Hirkić nisu čak ni bili prisutni na mjestu događaja ni u toku stradanja dvojice srpskih vojnika. Kako su kao odsutni mogli uopšte biti direktni počinioci „zločina“?

U ovome slučaju je i suvišno postavljati pitanj tipa kojoj su formaciji pripadali osuđeni, kome su bili podređeni ili nadređeni, koje su činove imali, kakvim su oružjem raspolagali i sl. Jasno je samo da i istraga i optužnica i suđenje i presuda postaju „opravdane“ jedino kada imate političku obavezu da donesete kakvu-takvu presudu da bi relativizirali zločine počinjene u vaše ime. Ovakva presuda bila je prijeko potrebna RS-u da relativizira svoju sramnu „koazaračku epizodu“ iz maja 1992. godine. Tračak nade, iako veoma mali, ostavlja drugostepena presuda. Taj tračak je da će ona biti pravna, a ne politička. Bude li pravna, Alukić i Hirkić bit će na slobodi, ali i prepoznatljivi po tome što su nevino ležali u zatvoru.

Bude li politička, banjalučki Okružni sud dokazat će da nije nezavisno tijelo i da je pokazalo ozbiljne profesionalne propuste. Zašto da u nizu pitanja ne postavimo i jedno čisto matematički gledano: Ako za dva poginula Srbina osudite dva Bošnjaka, gdje su presude za 700 ubijenih Bošnjaka? Ne proizilazi li iz ovoga da smo do sada trebali imati 700 osuđenih Srba? O procesima zbog nanesene materijalne štete u akciji potpunog razaranja Kozarca da i ne govorimo… No, kakva god da bude drugostepena presuda, ostat će činjenica da politika RS-a neće tako lako odustati od prekrajanja historije, a njena sljedeća žrtva bi mogao biti bilo koji Kozarčanin koji je spletom okolnosti preživio genocid.

 

PUTNIČE,

TO ŠTO SI SAD TI,

TO SAM NEKAD BIO JA!

A TO ŠTO SAM SAD JA,

TO ĆES JEDNOM BITI TI!

Sa jednog nišana sa mezarija u Kozarcu