Anto od Bosne Tomić

Omarska, juli 92'

Pored dugomjesecne gladi, žedi, prljavštine, maltretiranja, premlacivanja, svakodnevnog straha za ovo malo života i neizvjesnosti, stalni nam je pratilac i neinformisanost. Ogranicenost kretanja medu logorašima, smanjuje nam i onako slab dotok informacija. Živimo u svom mini svijetu. Preživljavamo. Uvijek u nadi da cemo docekati sutrašnji dan.

A i novosti koje nam donose novi zatocenici, ne zvuce dobro. To što nam pricaju o dešavanjima izvan logora, zvuci van svake pameti, zdravog razuma, za ne povjerovati. Briševo, Šurkovac, Volar, Hambarine, Rizvanovici, Bišcani, Ljubija.....Iz Kozarca više ne dolaze novi- svi preživjeli su vec po logorima.
Da nismo sve vec vidjeli i doživjeli, rekli bismo : lažu. Na žalost, znamo da je to brutalna stvarnost. Teški uzdasi, pokoja suza, tiha molitva proprate pricanje novopridošlih. I depresije teške k'o stijene na krhkim, izmucenim , logoraškim dušama.

Svijetle trenutke, nama zatocenicima u  "žici", donosile su posjete doktora Ese i još jednog zatocenika iz Mujine sobe. Eso je dolazio svakodnevno u posjetu svojim pacijentima. (Na pacijentima nije oskudjevao). A lijecio je , uglavnom, vodom ( "pij vode, stavljaj obloge od vode " ), lijepom rijecju, tješenjem i svojim šarmom, karizmom. Sve što bi izgovorio, uzimalo se kao zakon.  "Eso je rekao."  Nadanja i ocekivanja dobijale su na snazi.

Ovaj drugi logoraš iz Mujine sobe (kojem nikad nisam saznao ime), bio je naša dobra vila. Svaka njegova posjeta  "žici", bila je popracena njegovim rijecima :" Ljudi, nešto se dešava !"
Bio je pun informacija sa ratišta ("rat samo što nije završen"), o stanju u logoru ("nema više hrane, puštaju nas kucama"), o dolasku Medunarodnog crvenog križa i Amerikanaca ( "peta flota je na Jadranu"). O svemu je znao sve. A mi smo mu vjerovali - jer smo to htjeli. A i on je znao šta želimo cuti. Po njegovom odlasku, imali smo o cemu pricati, maštati, praviti planove, nadati se.

Ponekad smo mogli, preko razglasa u hali, slušati radio. Uglavnom srpske radio stanice. Bili smo prisiljeni slušati, htjeli to ili ne. "Muzicki" izbor je bio bolan za uši, na nivou batinanja, a tek vijesti.
Ni jedne vijesti nisu mogle proci bez price o golorukom srpskom narodu i obrani vjekovnih ognjišta. Samo su još gusle falile.
Posebnu pozornost smo obracali na vijesti sa ratišta. Vec smo naucili slušati izmedu redova, razlikovati i naslucivati istinu. Dobre i loše vijesti. Gradacac, Derventa, Posavina. Tamo su bili  "naši" ratnici,  "naši" junaci iz prijedorskog bataljona.
I, ma kako to pogano sa naše strane bilo, navijali smo (gluho bilo) za srpsku vojsku. Jer, svaka loša vijest sa ratišta po "nebesku" vojsku, negativno se odražavala na naše zdravlje. Odmazda za pretrpljene gubitke su bile posebno okrutne. Batinanje, zlostavljanje, mucenje sa užitkom. A gomila na  "odlagalištu" leševa pored Bijele kuce se povecavala.

Krajem jula , stiže nova grupa zatocenika iz Keraterma. I nove vijesti užasa. Mi, okorjeli Omaršcani, koji smo mislili da smo sve vec culi, vidjeli i doživjeli, ucimo novu lekciju. Ništa nas ne može iznenaditi. Može ! Zvijeri su svuda oko nas. Novopridošli nam pricaju o pokolju, masakru u Keratermu. Noc užasa.
Gdje, kako, zašto ? 1000 pitanja. Ono, "koliko ?", ne smijemo ni izustiti.

K'o kliještima izvlacimo odgovore od ovih, još pod šokom, od straha i proživljenih zvjerstava, poluludih pacenika.  "Trojka", kažu. " Cijelu noc, noc krikova i vapaja, ubijanja, klanja, potoka krvi, noc krvožednih vampira.....200 !!!!
I pored svog zgražanja i bola, nekako mi je lakše. Moji su u  "jedinici" i  "cetvorci" zatoceni. Nada.
Ali, nema se vremena za predah, žaljenje, razmišljanje, oplakivanje. Stižu novozarobljeni civili iz Ljubije. Nove vijesti i novo saznanje : Omarska nije jedini pakao.
Medu Ljubijcima je i Emilko, poznanik iz Briševa. Njegova prica nas je dotukla:
" Briševa više nema. Spaljeno, opljackano, poklano, pobijeno."  Dvodnevna gozba razularenih cetnickih hordi.  Sedamdeset i dvoje civila, žena, djece, staraca. Nedužnih.
A vremena za plac, suze, tugu nema. Jebeni život (?) vuce se dalje.

Anto od Bosne Tomic