Mog'o si ga zvati Dževad, Đevdo, Slim, Johnson... ali na jedno nisi smjelo ni pomisliti - nazvati ga "Đevdica". Smrtni grijeh.
Metar i po' čo'eka u visinu i isto toliko preko leđa. I ruke k'o dvije lopate Alije Sirotanovića.
A zajeban bio, ono pravo zajeban.
Uvijek kočoperan, spreman za kavgu. Volio za jebavati i podjebavat.
Teški mangup.
A meni je, jeb'o sliku svoju, Đevdo bio drag.
U prijedorskom elitnom kafiću " Tie Break" ili narodski kazano "kod Nune", Đevdo je bio stalni gost. I pored velike gužve u kafiću, oko Đevde je uvijek bilo praznog mjesta.
Kad bih ga ugledao, prišao bih mu, pozdravio sa " đe si Đevdice" i pomilovao po glavi. Drugi smrtni grijeh.
Đevdo bi uzvratio pozdrav i pružio ruku. I počeo da stišće, drobi, mrvi moju jadnu ručicu. Cvilim, drečim, kmečim al' ne pomaže.
A ja znam sebe, imam ja još jednu zdravu ruku, opet ću ga pomilovati po glavi i reći Đevdica.
A opet, jeb'o sliku svoju, bio mi je drag.
Đevdo je radio u prijedorskoj Bosna montaži, uglavnom po terenu.
Jedne je godine Bosnamontaža gostovala u Puli. Među njima i Đevdo.
Radnici su vikende provodili u jednoj pulskoj diskoteci. U prizemlju su bili vojnici i djevojke sumnjivog zanimanja, na spratu montažeri.
I taman se montažeri zapili, kad u prizemlju frka. Tuča.
Galama, vriska, lete vojničke i mornarske kape na sve strane, isukali se i opasači.
10-15 minuta. Krvavi vojnici gamižu po podu diskoteke. Ulijeće vojna i civilna policija.
Lete policijske šapke, lete bijeli opasači.
10-15 minuta. Situacija se smiruje.
Radnici Bosnamontaže se vraćaju na svoja mjesta, predstava je završena. Nastavljaju piti uz komentar - " Đevdo se opet potuk'o".
Đevdo protiv 250 vojnika. 😁
Sretnem ga opet u Omarskoj. U logoru. U "žici".
Pomilujem ga po glavi. A njemu drago. Sa osmijehom mi pruža ruku. Bez stiska. A meni drago. 😁
Jednog dana u Omarsku nam dođoše "gosti". Njih pet- šest.
Među njima i Šaponja, Dragomir Šaponja. Rukometaš Bosnamontaže.
Traže nekog među nama. I nađoše Đevdu.
Isukaše junačina palice, kablove, pendrek, lance.
I poče igranka po Đevdi.
10-15 minuta.
Po izlasku iz "žice", Šaponja me primjeti, prilazi, pozdravlja uz ono obavezno pitanje - Ante, otkud ti ovdje ?.
Kad su " gosti" otišli, idem vidjeti šta je sa Đevdom.
Šaka jada zgrčena na prljavom betonskom podu. Krvav, poderan, prebijeno, modar.
Stavljam mu glavu u krilo, milujem po krvavoj glavi.
Tiho ječi, podbuhlih usta mi šapće :" A mog'o sam ih sve u dva zalogaja pojesti".
I smije se.
Đevdo ❤️

Anto Tomić