Piše: Elvir Besic

​Bila je nedjelja, jedno od onih jutara koja mirišu na iščekivanje i tihu porodičnu napetost. Rahmetli babo se spremao za Novi Sad, na poljoprivredni sajam. Taj put je u kući bio tema tihih prigovora; mati je malo negodovala jer su vremena bila stisnuta, plata je davno prošla, a kućni budžet već pošteno načet kupovinom bicikla prije dva mjeseca. Ipak, dok je on pakovao stvari, u meni je tinjala tajna radost. Njegovo dvodnevno odsustvo za mene nije značilo samo mir u kući, već priliku koju sam čekao od onog dana kada je plavi „Rog” prvi put ušao u našu avliju.
​Babo je radio u Jarugama. Jedno vrijeme je sa komšijom Pašom pješačio do posla, a onda su se obojica opremili biciklima – ne iz hira, već da bi ukrali koji sat od dana i stigli na vakat u njive koje su ih čekale nakon smjene. Taj „Rog” je bio pravi muški bicikl: masivan, sa onom visokom, jakom štangom koja je za mene bila nepremostiva prepreka. Babo je bio siguran da ga neću ni pokušati voziti, misleći da me ta visina čuva od padova. Ali dječija znatiželja ne poznaje strah.
​Ispraćao sam oca pogledom sve do Batića. Čini mi se da nije ni stigao do raskrsnice, a ja sam već u rukama držao alat. Spustio sam sic do samog kraja i, nakon pola sata čekanja da zavaram trag sudbini, sloboda je počela. Iako i dalje nisam mogao pošteno sjesti, nekako sam se naslonio i odjurio skroz do čaršije. Vjetar mi je udarao u lice, a ushićenje je bilo toliko da pri povratku uzbrdicu nisam ni osjetio.
​Povratak je trebao biti trijumfalan, ali sudbina je imala drugi plan. Na brijegu kod Batića sretnem Remu. Ponudim mu, onako dječački važno, da ga povezem na štangi. Tek što je sjeo, začulo se zlokobno klap-klap. Prednja felga se pod teretom dvojice klapaca jednostavno predala i smotala u savršenu „osmicu”. Obojica smo završili na kaldrmi, prašnjavi i poraženi. Biba nas je vidjela sa prozora, ali je polako okrenula glavu, praveći se da ne vidi našu sramotu. Bio je to znak da nas neće odati.
​Ostatak dana proveli smo u Šehrinom podrumu. Popravka je bila iscrpljujuća; jedini svjedoci našeg neznanja bili su zecovi u kavezima koji su nam se, činilo mi se, podsmjehivali dok smo se mi znojili nad iskrivljenim metalom. Do jacije, stvar je nekako sjela na mjesto. Kad sam se vratio kući, majčin oštri pogled mi je jasno rekao: „Pričaćemo ujutro.”
​Sutradan sam se nekako iskrao i biciklom otišao do stanice.Cijelim putem sam osjećao kako bicikl „pleše” pod mnom, tresući se i lupajući sve jače. Povratak je bio još teži. Iz autobusa koji je u 19:15 bio dupke pun učenika, izašao sam na stanici Sušići. Proljetno nebo se naoblačilo, mirisalo je na kišu, a mrak se brzo spuštao.
​Niz Batića stranu sam ubrzao kako bih lakše iznio uspon uz Brod. U meni se budio onaj iskonski, dječiji strah od mraka i mosta na Međašuši. To je bilo mjesto gdje se, po pričama odraslih i djece, „priviđalo”. Tu su vile igrale kola, drekavci vrebali prolaznike, a vampiri i mrtve duše čekali putnike namjernike.
​Dok sam vozio kroz tu gustu tminu, felga je klepetala sve glasnije, a prigušeno svjetlo na biciklu jedva je treperilo. Odjednom, kroz taj mrak i buku metala, prolomio se visok, prodoran ženski vrisak. Srce mi je stalo. U mraku sam ugledao siluetu kako bježi ispred mene. Tek kad smo se našli pod vanjskim svjetlom ispred Zajimove avlije, prepoznali smo se. Bila je to Nerka. Drhtala je ona, a bogami, ni ja nisam mogao skriti strah. Izvinjavao sam joj se sve do mejtefa gdje nam se puti raziđoše.
​Nerka se ubrzo nakon toga udala i rijetko smo se viđali. Ne sjećam se da smo ikada više progovorili o toj noći na Međašuši. Sutradan rano, Remo i ja smo ponovo u podrumu sredili bicikl – bio je kao nov. Oni zecovi kao da su nam mrdanjem repića govorili: „Bravo majstori!”
Od te noći se više ne previđa u Brodu, bar ja nisam čuo.
​Neka je rahmet svima koje spominjem u ovoj priči, a koji nisu više među nama.

Elvir Besic