Piše: Elvir Besic

Nad Kozarom se nadvio tamni, olovni oblak, a studen vjetar prohujao je kroz selo poput zlog glasnika, lomeći krhte grane stare kruške. U opštem metežu, kokoši su bezglavo jurnule u ćumez, dok se pas Đeki, podvijena repa, zavukao duboko pod slamu u kolibi. Strah se sa
sokaka nečujno uvukao u kuću, vrebajući iz svakog budžaka. Sijevnula bi munja, a potom bi uslijedili teški, potmuli udari groma koji su ledili krv u žilama i ulijevali neopisiv strah u kosti. Na šiljtetu, gotovo nepomična, sjedila je nana; njeno tiho učenje sura ispunjavalo je prostor poput spasonosnog šapata.
​Na trenutak, kao da je cijeli svijet zanijemio u iščekivanju, a onda je tišinu razderao zastrašujući doboš leda po prozorima i limenom krovu sušare. Nana pognuto, ali odlučno ustade, iz kutije šporeta zgrabi gvozdene mašice i uz tresak ih izbaci u avliju, kraj tek procvalog jorgovana. Grad je ubrzo utihnuo, a taj prizor ostao je urezan u sjećanju kao živi spomenik strogom redu i brojnim zabranama koje su vladale u našim kućama.
​Nije valjalo šiti iglom navečer, sjeći nokte bilo gdje, prati veš u određene dane ili zviždati pod krovom... Na svako dječije pitanje o razlozima, odgovor je bio kratak i neumoljiv: „Jednostavno nemoj“, uz opomenu da se od kršenja tih pravila može oboljeti ili osiromašiti. Iako tada nismo dobijali razložna objašnjenja, tragajući kroz život za smislom tih običaja, spoznao sam da svaki od njih u sebi nosi dubok kôd utemeljen na moralu, higijeni i čeličnoj disciplini.
​Praktična strana tih zabrana bila je, zapravo, mudra prevencija u vremenu oskudice. Šivanje navečer uz treperavu svjetlost kandila ili lampe kvarilo je vid, a sječenje noktiju isključivo danju, baš kao i jelo za zajedničkom sofrom, uspostavljalo je osnovne higijenske navike i kulturu poštovanja doma. Ulogu psihologa igrale su stare nane sa svojim fildžanom kafe i nepresušnim životnim iskustvom, kondicija se kovala teškim radom u njivi, dok je porodični budžet nepogrešivo regulisao očev mrki pogled. Sve su to bile psihološke injekcije koje su kroz strah od nepoznatog usađivale trajne navike i red.
​Iako bacanje mašica pred grad danas može djelovati kao puko praznovjerje, njegova funkcija bila je suštinski ljudska. U trenucima potpune bespomoćnosti pred silama koje uništavaju ljetinu i trud, čovjeku je potreban osjećaj da može nešto učiniti. Izbacivanje mašica budi nadu i služi kao uže spasa koje sprječava pad u očaj. Taj čin daje privid kontrole nad sudbinom, što je ključno za očuvanje mentalne snage. Zato nikada ne treba podcjenjivati naše pretke; njihovi običaji bili su mudrost zapakovana u tradiciju, usmjerena na očuvanje zdravlja i zdravog razuma u svijetu koji je bio surov, ali pošten.
​Nakon bespoštednog proloma oblaka i silovite oluje koja je naglo utihnula, dan se probudio u svom najumivenijem i najraskošnijem svjetlu. Olovno nebo se rasprslo, prepuštajući prostor blistavom suncu koje je natapalo mokru zemlju. Kokoši su veselo istrčale na ledinu, dok je Đeki, zaboravivši na strah i slamu, ponosno koračao oko sušnice mašući repom. Gvozdeno oruđe u avliji, sada umireno sunčevim zrakama, svjedočilo je o minuloj drami. Svi smo, čini mi se, u tom trenutku bili beskrajno zahvalni nani na njenoj nepokolebljivoj snazi, ali ponajviše dragome Bogu koji je onaj ledeni, iskonski strah u tren oka preobrazio u neopisivu ljepotu i mir.
-Kad su pitali Napoleona da li je praznovjeran on im je odgovorio: ,,nisma, praznovjerje donosi nesreću"

Elvir Besic