Često sjednem s ljudima ovdje, pa se priča povede o vama koji ste vani. I skoro uvijek ista rečenica:
"Vratio bih se sutra, ali… još malo zbog unučadi, još koji pregled kod doktora, još ovo da završim…"
I tako to “još malo” traje… a godine prođu. Prođu nam najljepša proljeća, a da ih nismo ni primijetili.
Razmišljam često o tome. Unučad će svakako odrasti. Imaju i tamo škole, i parkove, i svoj put će naći. Ali ako im mi ne pokažemo gdje su im korijeni, ako ne vide dida i nanu kako hodaju svojom mahalom, kako idu u svoju džamiju, kako žive tamo gdje pripadaju… bojim se da će taj korijen tražiti negdje drugo.
Najveći poklon koji im možete dati nije da ih čuvate u tuđini, nego da znaju da imaju svoj dom. Mjesto gdje jedva čekaju doći, gdje se osjećaju svoji.
A što se doktora tiče… znamo svi da je tamo sve uređeno. Ali znamo i nešto drugo – da nas pola tih tegoba uhvati od stresa, žurbe i te neke tihe težine koju nosi život daleko od svog. Ovdje se srce liječi čistim zrakom, sabahom koji te ne budi za posao nego za mir, i komšijom koji ne pita za termin nego svrati na kahvu kad vidi da si tu.
Ne može se zdravlje naći tamo gdje duša stalno nešto traži.
Uvijek će postojati još nešto što treba završiti. Još jedan papir, još jedan razlog da se odgodi. Ali život ne čeka. Naši safovi su malo rjeđi, naše avlije su malo tiše, a vi nam trebate – ne vaša pomoć, nego vi.
Da zajedno starimo ovdje, kako smo navikli. Da budemo tamo gdje smo najsretniji, a djeca i unučad neka dolaze nama.
Nemojte da vam život prođe u sređivanju tuđeg života, dok vaš stoji sa strane.
Onaj ključ u džepu… ne može vječno čekati.
Jer nigdje sunce ne grije kao ovo naše, ma kakvi doktori tamo bili. ❤️

FB: Duračci