Izdvajamo

 

Proslava je počela turnirom u malom fudbalu, dječaci i djevojčice.

OŠ Kozarac svoj dan obilježava dolaskom proljeća, a to je najčešće 21. Mart. Ove godine  je to 19 i 20 Mart jer 21 je subota. Ove godine je novost to da su aktivnosti dan ranije, a to je 19 Mart. Taj dan su bile ulične trke, turniri u malom fudbalu, košarci, još neke sportske igre i šaljive igre.

Na drugoj strani ulične trke su bile posebno uzbudljive

Ovdje su bile 4 utrke. Prve dvije trke su trčali dječaci, a zatim djevojčice mlađih razreda.

Druge dvije trke su bile duže i ovdje su se tamičili učenici viših razreda, dječaci i djevojčice.

Na trećoj strani bile su šaljive igre. Ovdje su se djeca dobro zabavljala, kao i roditelji koji su došli da bodre svoju djecu.

Trke u vrećama su posebno bile zanimljive. Bilo je dosta smijeha.

U petak 20. marta, prije podne je bilo druženje sa literarnom sekcijom, gdje je bio gost iz Sarajeva, režiser i scenarista Sead Horozović koji je uveličao ovo druženje.

Proslavi dana škole su se pridružili i najmlađi iz vrtića "Bambi"

Ova fotografija je kao dokaz da je sala bila puna gostiju i posjetilaca priredbe povodom dana škole.


U 13.00 sati priređena je priredba povodom dana škole.
Na priredbi su razne sekcije pokazale šta su naučili u toku ove školske godine. Ovo je vrijeme i mjesto da se kaže šta se uradilo, napravilo  i šta se planira u buduće raditi.

Ove godine su dva radnika otišli u penziju

Direktor OŠ Kozarac, Mirzet Mujičić, nas je upoznao sa dosadašnjim radovima oko rekonstrukcije grijanja i ostalim radovima koje  finansira UNDP. Izrazio je veliku zahvalnost Enesu Kahrimanoviću direktoru "Austroneta" i Arminu Alijagiću koji su pomogli u realizaciji ovog projekta. Vjeruje da će radovi na rekonstrukciji grijanja biti završeni sredinom aprila.
Prozori u holu škole su novi i ovaj projekat su finasirali naši kozarčani: Enes Kahrimanović i firma "Austronet", Hamed Karabašić firma "Karabašić", Jusuf Arifagić "Arifagićinvestment". Ovaj projekat je koštao oko 12000 km

Poslije priredbe je nastavljeno druženje sa gostima.

Nijaz-Caja Huremović

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.