Izdvajamo

Iako je tokom ratnih dešavanja u BiH izbjegla iz rodnog Kozarca u Sjedinjene Američke Države, Elmina Kulašić nikada nije zaboravila svoju domovinu i svojim aktivnostima je doprinijela širenju istine o ratnim dešavanjima u njenoj domovini.

Ambiciozna Bosanka koja je između ostalog stažirala kod Obame i raznih senatora za Faktor.ba govori o svom radu na širenju istine o genocidu te organizovanju prvih izložbi i komemoracija na Capitol Hillu. Ona trenutno učestvuje u radu Međunarodne konferencije “Genocid u Srebrenici – Ka trajnom sjećanju” koja se održava u organizaciji Instituta za islamsku tradiciju Bošnjaka.

Možeš li nam za početak reći više o tome kako su ratna dešavanja u BiH primorala tebe i roditelje da napustite BiH i završite u SAD-u?

Ja sam rođena u Prijedoru i do svoje sedme godine sam živila u Kozarcu, odnosno do pred sami početak rata. Kozarac je u roku od tri dana sravnjen sa zemljom što mnogima nije poznato i većina stanovništva je završila u logorima Trnopolje, Omarska, Keraterm i Manjača. Nakon što smo izašli iz logora Trnopolje došli smo kao izbjeglice u grad Karlovcu u Hrvatskoj i bili smo među prvim izbjeglicama koje su nakon toga krenule prema Njemačkoj. Završili smo u istočnoj Njemačkoj što je samo po sebi iznenađenje jer tamo nisu bili spremni za izbjeglice. Oni su još uvijek trpili posljedice pada Berlinskog zida i mi smo došli iz ratom zahvaćene zemlje u drugu zemlju koja nas nije prihvatala.

U vrijeme kada se potpisao Dejtonski sporazum 1995. godine, vlasti u pokrajinama istočne Njemačke su dale rok izbjeglicama od 6 mjeseci da napuste taj prostor. U to vrijeme granica između RS-a i FBiH nije bila otvorena tako da sve izbjeglice koje su bile iz gradova koji su završili u RS-u nisu mogle da se vrate u svoja prijeratna ognjišta, a moj otac nije želio da bude izbjeglica u vlastitoj zemlji. Tako da smo mi u januaru 1997. godine otišli u Čikago u SAD-u, a već krajem 1997. su se granica između entiteta u BiH otvorile. Igrom slučaja smo završili u SAD-u jer bi se moji roditelji možda i vratili u Kozarac da su mogli. Ja sam tada imala tek 11 godina.

Baviš se između ostalog širenjem istine o genocidu koji se desio u BiH. Zašto si se odlučila baviti baš time i na kakav si prijem nailazila baveći se ovim aktivnostima?

Ja inače imam tri starije sestre i sve su bolje razumile rat od mene i više se sjećale rata tako da sam ja uvijek imala ta pitanja o Bosni. Također, biti različit u SAD-u je bonus i stalno su me pitali o Bosni, o ratu i mojim sjećanjima. Ja sam još dok sam bila poprilično mlada čitala o ratu u Bosni i Hercegovini i o raspadu Jugoslavije da bih bolje shvatila šta se desilo. Onda sam shvatila da u okolini u kojoj sam živila ljudi uopće nisu bili upućeni u dešavanja o BiH. Ja sam se zbog toga nalazila u situacijima u kojima sam morala objašnjavati šta se dešavalo u BiH te zašto smo mi završili na kraju u Čikagu.



Stoga je bavljenje ovom oblašću u profesionalnom smislu prirodno došlo i uticalo je na sve moje kasnije odluke. To je taj neki prirodni put i nisam ja svjesno rekla da se bavim tematikom genocida već sam uvijek bila u situacijama u kojima sam govorila o tome.

Kada sam otišla raditi u Vašington 2008. godine, shvatila sam da se do tada na Capitol Hillu nikad nije organizirala neka izložba ili manifestacija o Srebrenici. Jesu pojedini senatori davali izjave o Srebrenici, ali nije niko iz bosanske zajednice nešto organizirao. Ta komemoracija koju smo po prvi put organizirali je ustvari bila jednostavan program koji se sastojao od minute šutnje, govora o Srebrenici i knjige u kojoj su ljudi upisivali svoje mišljenje o Srebrenici. Tada sam ja shvatila da za izložbe i komemoracije uopšte ne trebaju velika sredstva, i onda sam sljedeće godine organizirala izložbu o genocidu u Prijedoru. To je bila izložba nakon koje su ljudi po prvi put krenuli da pričaju o genocidu u BiH a ne samo o genocidu u Srebrenici. To iskustvo mi je pomoglo da shvatim kako da kroz jednostavan način uvučem u ovu priču o genocidu publiku koja nije za to toliko zainteresirana i koja o tome nije puno znala.  Nakon toga sam na Capitol Hillu pokrenula i razne drugo izložbe i komemoracije uključujući i “Dane bosanskih žena“, “Dan Bosne i Hercegovine“ i “Srebrenica“. Ukupno smo do sada organizirali 4 veće izložbe a svaki mjesec se organizuju razni događaji vezani za BiH.

Bila si i stažišta u uredu Baracka Obame ali i raznih drugih senatora. Kako je to iskustvo uticalo na tvoje shvatanje mogućnosti drugih zemalja kao što je BiH da utiču na politiku SAD-a?

Što se tiče mog rada sa Obamom, tu sam saznala da oni uopšte nemaju dodira sa bosanskom zajednicom. U SAD-u je društvena dinamika drugačija nego u BiH. Tamo nema veze kad si došao i odakle si došao već ti daju šansu da postaneš dio zajednice. To za sobom povlači i obavezu da se aktiviraš u uredu senatora i svojoj zajednici. Obama je tada bio senator u vrijeme kada je i njegova predsjednička kampanja bila aktuelna i očekivali su naravno da pozivam ljude porijeklom iz BiH da prisustvuju skupovima Demokratske stranke. Ono što sam ja tada uradila jeste da sam Bosance stavila na agendu događaja u njihovom uredu. Nisu imali nikog iz BiH u njihovom uredu prije mene, a nisu ni poslije mene obzirom da je Obama postao predsjednik SAD-a.

Ja sam sebi kao jedan od zadataka uvijek postavila to da stavljam BiH i bosansku zajednicu u SAD-u na mapu svih važnih ureda i političara. To je tada bio mali korak sa Obamom, ali je za mene bio veliki korak jer do tada oni nisu imali veza sa bosanskom zajednicom. Stažirala sam i u uredima raznih drugih senatora u Vašingtonu jer mi je cilj bio da upoznam kako funkcionira politički sistem u SAD-u. Naposljetku sam morala doći i u BiH čisto da upoznam probleme ljudi, prepreke sa kojima se zemlja suočava i da vidimo šta se može promijeniti na bolje.


Čime se trenutno baviš i koji su ti planovi za budućnost?

Ja sam sada freelancer i to je čisto moja odluka koju sam donijela nakon dvije godine rada u BiH u dvije različite nevladine organizacije i na dva različita projekta. Razlog što sam to odlučila je taj da ako želim da budem na dva kontinenta da moram da se izmaknem od NVO sektora u kojem su rezultati minimalni. Nije mi namjera da kritikujem taj sektor i mislim da su NVO potrebni. Kada je u BiH trebao da bude projekat Cinema for Peace kojem je namjera bila da dokumentuje sve životne priče stradalih u ratu, ja sam znala da moram biti dio te priče i projekta. Međutim, kada sam vidjela da projekat koji je neprocjenjiv kao npr. priče osoba koje su bile u Srebrenici tokom genocida 1995. godine ne ide u smjeru koji je bio primarni cilj, tada sam odustala od toga i dala šansu još jednom projektu koji je bio vezan za logore. Kad sam tada opet vidila kako se moja životna priča iskorištava za nedefinisane rezultate, onda sam odlučila da se između ostalog bavim i sudjelovanjem na organizaciji događaja i konferencija o genocidu i učestvovanju u sličnim inicijativama koje su ustvari važan način širenja mreže poznanstava i uticanja na pojedine događaje. Prirodno mi je išlo da komuniciram sa strancima i nastojala sam ih opustiti i učiniti da se otvore i kažu svoje iskreno mišljenje o važnim pitanjima.

Glavno istraživanje koje trenutno radim jeste sa Univerzitetom Maine i odnosi se na istraživanje i dokumentovanje nasljedstva u porodici. Šta to znači? Npr. kod mog oca su roditelji ubijeni tokom rata i njihovi posmrtni ostaci još uvijek nisu pronađeni. Sad on traga za njima. Međutim, ima to međugeneracijsko prenošenja tih iskustava i ukoliko se njihovi ostaci ne pronađu dok je moj otac živ, ta potraga će preći na mene kao nekog ko se već bavi tom oblašću. To je tema koju ja pokušavam da istražim te da vidim kako se porodice dogovaraju i kako te obaveze i sjećanja prenose s jedne na drugu generaciju. Ali planiram se vratiti u SAD jer smatram da radom u toj zemlji mogu promijeniti mnogo više stvari nego boravkom u BiH.

(A. Perčo / Foto: M. Živojević / Faktor.ba)

 

Kakav sram? Dok danas polugetoizirani Bošnjaci u mimohodu hodaju Prijedorom, iz bašta kafića, smijulje im se saučesnici asasina. Dok LJUDI, jedni uz druge, sa bijelim trakama obilježavaju četvrt vijeka od početka masakra neviđenih razmjera, u Prijedoru se juče slavilo.

Šta se slavilo, zaurlikaće zdrav razum?

Slavila se godišnjica "oslobođenja grada". Dan grada, rekoše.

Zapitajmo gospodu iz Grada Prijedora:

Jel' to dan kada ste ozvaničili ubijanje hiljada svojih sugrađana, među kojima 102 djece, kada ste protjerali i u logore strpali desetine hiljada ljudi?

Jel' to dan kada ste ozvaničili pljačku, paljevinu i nezakonito useljavanje u nesrpske kuće i stanove?

Jel' to dan kada su vam monstrumi postali heroji i "branioci"?

Jel' to dan kada ste obrukali sebe sve do svog šestog koljena i kada ste unizili svoj narod u ime nekakve bolesne ideje?

Jel to dan kad vam je na um pala nacistička ideja da ljudima na kuće stavljate bijele čaršafe, a oko ruku bijele trake, kako bi krvnicima omogućili i olakšali ubijanje?

Jel' to dan kada ste stvorili spiralu zla i mržnje, koja do dan danas usisava u sebe sve što se kreće Potkozarjem?

Jel' to dan kada ste iskopali prvi busen u Tomašici, najvećoj masovnoj grobnici nakon Drugog svjetskog rata?

Jel' to dan od koga vam djeca po svijetu spuštaju pogled i od sramote lažu odakle su?

Jel' to dan kad ste pljunuli po Mladenu Stojanoviću, po partizanskim tekovinama i onako đuture se upisali u četnike krvoloke?

Šta li slavite i obilježavate, doli svoje nemoći, bruke, jada i sramote!?

Dragan Bursać
31.05.2017.