Životni put Larise Trnjanin priča je o porodici, žrtvi, obrazovanju i snazi da se nakon najtežih iskustava nastavi dalje. Kćerka Emira Trnjanina iz Trnopolja, koji je tokom rata u Bosni i Hercegovini preživio zatočeništvo u logorima Trnopolje i Omarska, nedavno je s odličnim uspjehom završila master studij prava, sa specijalizacijom iz međunarodnog krivičnog prava.

Tema njenog magistarskog rada bila je duboko lična – istraživanje događaja tokom rata u Bosni i Hercegovini. Za Larisu to nije bio samo akademski zadatak, već način da oda počast svojoj porodici, posebno roditeljima koji su kroz život podnijeli brojne žrtve kako bi njoj i njenom bratu omogućili sigurnije i bolje odrastanje. Danas, nakon završenog mastera, Larisa je već zakoračila u novu fazu svog obrazovanja – upisala je doktorski studij prava, odlučna da nastavi istraživati međunarodno i krivično pravo.

Od Slovenije, gdje je provela prvih 15 godina života, preko Švicarske i međunarodne škole u Bernu, do Londona, gdje je završila dodiplomski studij prava, njen put bio je ispunjen učenjem, odricanjem i upornošću. Ipak, iza svih akademskih uspjeha stoji nešto što joj je, kako kaže, važnije od svake diplome – ponos što je kćerka Emir-Bijeli Trnjanina iz Trnopolja.

Ja sam Larisa Trnjanin i nedavno sam sa odličnim uspijehom magistrirala na master studiu prava, sa specializacijom iz međunarodnog krivičnog prava i fokusom na događaje tokom rata u Bosni i Hercegovini. Za mnoge je studiranje prava samo izbor kariere ili akademski izazov, ali za mene je ovaj studij bio nešto mnogo veče. Bila je to lična misija, odavanje počasti mojim korijenima i izraz neizmjerne zahvalnosti mojoj porodici, koja je sve žrtvovala za mene i moga brata.

Moja porodična priča je priča o snazi, ljubavi i savaladnju najtežih životnih prepreka. Moj otac, Emir Trnjanin, potiče iz Trnopolja. Tokom rata u Bosni i Hercegovini je doživio i preživio najgore strahote čovječanstva, kada je bio zatočen u logoru (Trnopolje, Omarska). Moja mama je Hrvatskog porijekla, rođena u Sloveniji. Kada su se upoznali i započeli svoj put, susreli su se sa predrasudama i stigmatizacijom tog vremena, ali su uz međusobno poštovanje i nepokoljebljivu ljubav, savladali sve prepreke.

Iako je moj babo cijeli život bio građevinar, on je i dalje najpametnija i najsposobnija osoba koju poznajem. Moja mama, koja je po obrazovanju frizerka, radila je svaki posao, tokom cijelog života, kako bi meni i mojem bratu pružila dobro i sigurno djetinjstvo. Dodatni test za našu porodicu bila je sudbina, mog sada 20-godišnjeg brata, koji je rođen sa invaliditetom. Uprkos svim izazovima i preprekama, ujedinili smo se kao porodica i danas je moj brat izuzetno topao i ljubazan momak.

Prvih 15 godina svog života provela sam u Sloveniji. Tada su moji roditelji odlučili na još jedan veliki životni korak. Moj babo otišao je u Švicarsku, a tri godine kasnije pridružili smo mu se i mi. Selidba u novu sredinu bila je teška i puna neizvjestnosti, ali su moji roditelji prihvatili ovu žrtvu, s jednim ciljem: da mom bratu i meni ponude bolju budučnost i više životnih prilika.

Ova roditeljska žrtva usadila mi je ogromnu radnu etiku i želju za dokazivanjem. U Švicarskoj sam pohađala međunarodnu školu u Bernu i zahvaljujuči odličnom uspjehu i predanosti, uspjela sam završiti međunarodnu gimnaziju godinu dana ranije. Želja za znanjem i razumijevanjem svjetskih pravnih sistema, dovela me je u London, gdje sam uspješno završila dodiplomski studij prava. Međutim, nakon Londonskog izkustva, srce
me je ponovo vuklo nazad u Sloveniju, gdje sam upisala master studij prava, koji sam nedavno završila sa odličnim uspjehom. U svom završnom radu na magisteriju fokusirala sam se na međunarodno krivično pravo i iztraživanje rata u Bosni i Hercegovini.

Izbor teme za moj magistarski rad bio je duboko osoban. Moj babo i veliki dio moje porodice, iz prve ruke izkusili su patnju i užase rata. On je izdržao izkušenja koja su obilježila njegov život, ali je ipak pronašao snagu, da živi život nakon rata i bude najbolji otac kakvog kčerka poželjeti može. Nije dozvolio, da njegova prošlost utječe na mene i mog brata i fokusirao se samo na to, da nam pruži najbolji i najsigurniji moguči odgoj, nešto što on nije imao.

Tokom studija, vodila me je neizmjerna zahvvalnost prema roditeljima. Babo je uvjek vjerovao u mene, neprestano me ohrabrivao, zajedno sa mamom i pružali mi sve prilike, koje sami nisu imali. Posvetiti svoje iztraživanje upravo ovoj temi, bio je moj način, da im odam počast, iskažem poštovanje prema svim njihovim žrtvama i doprinesem svojim znanjem očuvanje istine i traženje pravde.

Za mene, magisterij nije kraj puta, več samo čvrsti temelj za budučnost. Moja želja, da iztražujem i doprinosim međunarodnom pravu i dalje je nesmanjenog intenziteta, zbog čega sam se več upisala na doktorski studij prava. Želim nastaviti iztraživanje i rad u oblasti međunarodnog i krivičnog prava, jer vjerujem, da znanjem, posvečenošču i sječanjem na prošlost možemo graditi pravedniju budučnost za sve. Veoma sam ponosna na sva svoja dostignuča, ali moj največi ponos je što sam kči Trnjanin Emira-Bjeli iz Trnopolja.