Izdvajamo

Savez logoraša u Bosni i Hercegovini zajedno s Regionalnim savezom logoraša Banja Luka danas je obilježio godišnjicu zločina nad logorašima zloglasnog logora Keraterm u Prijedoru.

Na obilježavanju godišnjice zločina nad logorašima Keraterma učestvovali su preživjeli logoraši, porodice ubijenih i umrlih logoraša.



U okviru programa obilježavanja organizirana je i pokretna izložba fotografija Saveza logoraša u BiH o logorima i logorašima od 1992. do 1995. godine. Na ovoj izložbi bilo je izloženo 87 fotografija.



Radi se o fotografijama koje su već korištene kao dokazi na sudovima i u BiH i Međunarodnom sudu u Hagu.

Izložba fotografija je privukla veliku pažnju učesnika današnjeg obilježavanja godišnjice logora Keraterm.



Logor Keraterm nalazio se u krugu fabrike keramičkih proizvoda smještene na magistralnoj cesti Prijedor-Banja Luka, nedaleko od centra Prijedora. Formiran je 25. maja 1992. godine, a rasformiran 5 augusta iste godine. Logor smrti uspostavljen je od strane srpskih civilinih, vojnih i policijskih vlasti opštine Prijedor. Kroz logor je do njegovog zatvaranja prošlo oko 3000 civila bošnjačke i hrvatske nacionalnosti.



Logoraši su držani u 4 skladišne prostorije koje su gledale na cestu. Kao i u logoru Omarska, način upravljanja u logoru bio je takav da je doveo do fizičkog onesposobljavanja ili smrti nesrpskih zatočenika. Opći uvjeti za život bili su surovi i nehumani. Zatočenici su bili tako stiješnjeni u raznim prostorijama u logoru da često nisu mogli svi sjesti ili leći. Nužnika nije bilo dovoljno ili ih uopće nije bilo. Nije bilo dovoljno vode. Zatočenici su dnevno dobijali obrok jedva dovoljan za preživljavanje.



U logoru su svakodnevno vršena ispitivanja. Surovo batinanje, mučenje, ubijanje, seksualno zlostavljanje i drugi oblici fizičkog i psihičkog zlostavljanja bili su uobičajena pojava u logoru Keraterm. Stražari u logoru i druga lica koja su dolazila i logor koristili su sve vrste oružja i predmeta za batinanje i druge vidove fizičkog zlostavljanja zatočenika. Posebno su bošnjački i hrvatski politički i društveni rukovodioci, inteletualci, imućniji građani i nesrbi za koje se smatralo da su ekstremisti ili da su pružali otpor bosanskimSrbima, podvrgavani naročito zlonamjernim batinama, mučenjima i/ili ubijani. Za 362 zatočenika je do sada utvrđeno da su ubijeni ili nestali u tom logoru.



Šta se dešavalo u logoru Keraterm vidimo iz optužnica protiv Duška Sikirice, Damira Došena, Dragana Kolundžije, Dušana Fuštara, Nenada i Predraga Banovića, Duška Kneževića. "Oko 20.jula 1992, muškarci, bosanski Muslimani, bosanski Hrvati i drugi nesrbi, iz djela prijedorske opštine pozatog kao Brdo koje obuhvata sela Hambarine, Čarakovo, Rakovčane, Bišćane i Rizvanoviće dovedeni su u logor Keraterm i zatvoreni u prostoriju 3.



U toku večeri 24.jula 1992 godine, dok je dragan Kolundžija bio na dužnosti komandira stražarske smjene, srpske snage su mitraljezima pucale na prostoriju broj 3, što je imalo za posljedicu smrt većine zatvorenika u toj prostoriji. U sobu je ubačen otrovni gas usled čega su logoraši razvalili vrata i krenuli napolje, gdje su ih sačekali rafali dva mitraljeza, ranije postavljena ispred zgrade. Ujutro su stigli kamioni u koje su zatočenici, ubacili mrtve i ranjene žrtve masakra. Svi su ekshumirani iz masovne grobnice Kevljani.

25.jula 1992., dan pošto je oko 200 zatočenika pobijeno u prostoriji broj tri u logoru. Duško Sikirica i Dušen Fuštar učestvovali su u izdavanju naloga da se odabere otprilike 20 preživjelih zatočenika iz prostorije broj tri na koje će se brebaciti odgovornost za navodno bjekstvo zatočenika u toj prostoriji. Izdvojeni zatočenici su tada izvedeni iz prostorije i po kratkom postupku pogubljeni.

Otprilike u drugoj polovini juna 1992. godine, Predrag Banović i Duško Knežević uzastopno su prozivali grupu zatočenika iz logorske prostorije broj dva, među kojim i Emsuda Bahonjića i čovjeka po imenu Jusufagić, zvanog Car, i surovo ih tukli i zlostavljali. Tokom tih batinanja Duško Knežević i druga lica prisiljavali su Bahonjića na razne degradirajuće, ponižavajuće i bolne radnje, kao što je ležanje na krhotinama stakla, uzastopno skakanje sa kamiona i fellatio nad drugim zatočenicima, te su mu nasilno gurani razni predmeti u anus.

Knežević i drugi su i Jusufagića na razne degradirajuće, ponižavajuće i bolne radnje, kao što je trčanje sa teškim mitraljezom u rukama dok se ne sruši i fellatio nad drugim zatočenikom, te su mu gurani razni predmeti u anus. Oba zatvorenika su izdahnula usljed povreda zadobijenih tokom batinanja i maltretiranja.

Sredinom jula 1992. godine, veliki broj zatočenika prozivan je iz prostorija i surovo batinana od strane grupe stražara i drugih lica, uključujući Predraga Banovića, Nenada Banovića i Duška Kneževića. Nekoliko zatočenika izdahnulo je od posljedica tih batinanja, među njima i Jasmin Izejiri, Špija Mešić, i Drago Tokmadžić", stoji između ostalog u optužnici.



U rano jutro 5, augusta pola sata prije iznenadnog  i nenajavljenog izmještanja logora, prozvano je više od 120 ljudi koji su "morali na kompletniji istražni postupak u Omarsku". Omarsku su tog dana samo vidjeli jer su sljedeće noći odvedeni "na razmjenu". Izgubio im se svaki trag. Ipak je mjesto njihove likvidacije pronađeno i njihovi posmrtni ostaci izvađeni su iz jedne prirodne provalije na Hrastovoj glavici, na području opštine Sanski Most.

Meša Selimović

Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamršeniji ljudi na svijetu, ni skim se istorija nije tako pošalila kao sa Bosnom. Juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo, a nismo postali ni nešto drugo.

Opširnije...