IZVJEŠTAJ S RADIONICE NA TEMU:
PRAVNA PODRŠKA SVJEDOCIMA I OŠTEĆENIM U PREDMETIMA RATNIH ZLOČINA
PRAVA SVJEDOKA – OŠTEĆENIH, PODNOŠENJE ODŠTETNOG ZAHTJEVA
Organizacija:
Radionicu je organiziralo Udruženje Prijedorčanki „Izvor“ u okviru projekta „Podrška pravosuđu i svjedocima u slučajevima ratnih zločina u Sjeverozapadnoj BiH“ koju podržava Ambasada Švicarske u BiH.
Mjesto i vrijeme održavanja:
Prijedor, Hotel „Prijedor“, 04.05.2016. godine
Učesnici:
predstavnici udruženja žrtava, Švicarske ambasade u BiH, predstavnice Suda BiH, Kantonalnog suda u Bihaću, OSCE, Centra za mentalno zdravlje i Centra za socijlani rad, Švicarske agencije za pravnu pomoć TRIAL, , nevladinih organizacija, mediji
Tok radionice:
Tema: Radionica koja je okupila predstavnike pravosuđa, nevladinog sektora, medija i udruženja žrtava bila je posvećena praktičnom aspektu ostvarivanja prava koji se odnosi na podnošenje imovinsko – pravnog zahtjeva tokom i nakon okončanja sudskog postupka (nematerijalna i materijalna naknada).
Uvodničarka: Pravna stručnjakinja TRIAL-a Adrijana Hanušić – Bećirović pružila je iscrpan pregled iskustava svjedoka (oštećenih) tokom krivičnih postupaka kad je riječ o podnošenju imovinsko – pravnog zahtjeva, te o promjeni prakse i senzibiliteta sudaca i tužitelja kad je riječ o omogućavanju svjedocima da se koriste ovim zakonom predviđenim pravom. Raniji otpor koji se osjećao u praksi kad je riječ o o(ne)mogućavanju oštećenih da tokom samog krivičnog postupka podnesu imovinsko – odštetni zahtjev, te su gotovo isključivo upućivani na parnični postupak po okončanju krivičnog.
Diskusija (općenito): Prezentacija je potaknula i predstavnike sudova, te udruženja žrtava koji su iznijeli različita iskustva, prepreke i predstavili pomak koji se u pravnoj praksi primjećuje u nekoliko posljednjih godina, a kao rezultat aktivističkog i stručnog zagovaranja organizacija koje zastupaju prava žrtava i udruženja žrtava.
Uloga tužitelja:
Posebno je naglašena uloga tužitelja koji je u obavezi svjedoke (oštećene) uputiti u njihovo pravo, te sudaca koji su dužni omogućiti svjedoku da se izjasni o tome podnosi li imovinsko – pravni zahtjev i u kom iznosu. Razmotreni su specifični problemi iz prakse koji se odnose na sklapanje nagodbe s optuženima bez obavještavanja svjedoka (oštećenih) o samom postupku sklapanja nagodbe i propuštanjem da im se omogući da odluče o tome hoće li podnijeti imovinsko – pravni zahtjev.
Ovakav propust tužitelja direktno onemogućava svjedoke (oštećene) u procesu ostvarivanja prava i predstavlja osnov za poništenje postignute nagodbe. Pomenuti su raniji slučajevi u kojima su tužitelji propuštali da obavijeste i upute svjedoke u mogućnost da tokom samog krivičnog postupka podnesu imovinsko – pravni zahtjev zbog mogućih implikacija na sam tok procesa (duljinu trajanja, troškove vještačenja, veliki broj svjedoka/oštećenih), te na potrebu da se kroz organizirani program edukacije za suce i tužitelje putem CEST-a, te putem tematskih okruglih stolova i radionica radi na daljoj senzibilizaciji tužitelja i upoznavanju svjedoka s pravom koje imaju.
Veliki dio pitanja odnosio se na predmete koji uključuju veliki broj svjedoka (oštećenih), o čemu su govorili i predstavnici saveza logoraša, postavljajući pitanje na koji način se njima može omogućiti jednako pravo u krivičnom postupku ili – po okončanju krivičnog - u parničnom postupku.
Uloga sudaca: Predstavnice Suda BiH, te Kantonalnog suda u Bihaću predstavile su pomake koji se odnose na dosuđenu nematerijalnu štetu, te na prva izvršenja koja se očekuju u narednom periodu. One su naglasile kako je ZKP ostavio mogućnost ostavljanja imovinsko - pravnog zahtjeva s razlogom da se oštećenom omogući ostvarivanje prava u razumnom roku.
Raniju praksu odbijanja da se tokom samog postupka omogući postavljanje imovinsko – pravnog zahtjeva učesnici radionice su ocijenili kao preveliku fokusiranost na „privođenje procesa kraju“ i nedovoljnu orijentiranost krivičnopravne prakse ka žrtvi. Žrtva je u krivičnom postupku ostavljena po strani, uloga žrtve je isključivo i samo svedena na svjedočenje i to je praksa koja se lagano počela mijenjati. Pitanje izvršenja dosuđenih zahtjeva tek predstoji s obzirom na to da se očekuje izvršenje u jednom od presuđenih predmeta.
Posebno je zanimljivo napomenuti način na koji je Sud BiH riješio problem koji se odnosi na nemogućnost svjedoka koji su bili pod mjerom zaštite identiteta tokom krivičnog postupka da ostvare svoja prava (traže naknadu nematerijalne i materijalne štete u parničnom postupku), što je često predstavljalo problem.
Naime, u ranijoj praksi se znalo desiti da zaštićenog svjedoka, odnosno svjedoka sa zaštićenim identitetom tokom krivičnog postupka, upute na podošenje zahtjeva za naknadu štete u parničnom postupku, čime automatski otkriva i identitet i dovodi se u opasnost zbog koje su mu/joj i dodijeljene mjre zaštite. Sud BiH za ovakve slučajeve mijenja mjere zaštitite, odnosno djelomično ih „skida“, omogućavajući pristup podacima koji se odnose na identitet oštećene / oštećenog, sudiji i strankama u postupku, a jednak je pristup i izvršnim postupcima.
Vještačenje:
Podneseni imovinsko – pravni zahtjev mora biti praćen adekvatnim medicinskim vještačenjem kojim se dokazuje da je šteta nastupila i u kom omjeru. Po mišljenju sudaca, ovakvo vještačenje bi se u idelanim slučajevima trebalo provoditi tokom samog trajanja istrage (kako se postupak ne bi nepotrebno produžavao), a tužilaštva bi trebala snositi troškove vještačenja do okončanja sudskog postupka.
Predmeti s velikim brojem svjedoka: Sudovi također nemaju spremno rješenje koje se odnosi na predmete koji bi uključivali veliki broj svjedoka (npr. logoraši) i tokom diskusije se došlo do zaključka da se pitanje nematerijalne i materijalne naknade za te svjedoke mora regulirati zasebnim zakonskim propisima (zakon o žrtvama torture čije se donošenje očekuje već nekih 10-ak godina) i zakonom kojim bi se predvidjelo uspostavljanje fonda o reparaciji kojim bi se sistemski pristupilo rješavanju ovog problema oštećenih.
Naplata troškova postupka za odbijene tužbene zahtjeve za nematerijalnu štetu koje su podnosili zatočenici logora u Bosni i Hercegovini: Posebno ogorčenje predstavnika udruženja žrtava moglo se osjetiti prilikom diskusije o nekoliko presuda Ustavnog suda koji su poslužili kao smjernice nižim sudskim instancama, a kojima je Ustavni sud upozorio na primjenu općih rokova za zastarjelost tužbi za nematerijalnu štetu. Smatrajući ovakve odluke politički motiviranima, isključivo s ciljem zaštite udara na budžete u BiH, s obzirom na broj oštećenih i iznose koje su potraživali na ime nematerijalne štete, predstavnici žrtava naročito su ogorčeni time što se njihovi tužbeni zahtjevi odbijaju, uz obavezu da podnosioci takvih zahtjeva nadoknade troškove postupka. Ovakva praksa se može smatrati kao dodatna viktimizacija žrtava i obeshrabrivanje u postupku traženja naknade i zagovaranja prava na reparaciju, naročito s obzirom na agilnost koju sudovi pokazuju u prinudnim naplatama troškova postupka od podnosilaca tužbenih zahtjeva po ovom osnovu, sve češće i pljenidbom imovine podnosilaca tužbenih zahtjeva (Kozarac).
Zaključci i preporuke
Radionica je zaključena s nekoliko konkretnih preporuka za dalje djelovanje sudova, tužilaštava, udruženja žrtava, međunarodnih organizacija, te donosioca političkih odluka kako slijedi:
1. Vidna spremnost i promijenjen senzibilitet sudaca i tužitelja da omoguće postavljanje imovinsko-pravnog zahtjeva tokom samog trajanja krivičnog postupka (sve do samog okončanja glavne rasprave) je ohrabrujuća i ukazuje na potrebu da se nastavi na daljem dijalogu, senzibilizaciji i edukaciji kadrova u pravosuđu, s posebnim osvrtom na razmjenu iskustava i u saradnji s udruženjima žrtava u ovom procesu.
Poseban fokus je na edukaciji tužitelja i sudaca, uz mogući prijedlog advokatskim komorama da uvrste ovaj program obuke za edukaciju advokata čija uloga u ovakvim procesima može uvelike olakšati ili otežati položaj svjedoka / oštećenih.
2. Raditi na daljem informiranju svjedoka o njihovim pravima tokom samog krivičnog postupka, te na snaženju kapaciteta udruženja žrtava da prate i pružaju podršku svjedocima.
3. Neophodno je ustrajati i insistirati na daljem dijalogu i analizi mogućnosti za uspostavljanje fondova za reparaciju i konačno donošenje zakona o žrtvama torture. Uz ovo je neophodno i identificirati adekvatne mehanizme nematerijalnog karaktera kojom bi se žrtvama odalo društveno priznanje patnji (segmenti programa tranzicijske pravde).
4. Predmete s velikim brojem svjedoka – žrtava (oštećenih) moguće je rješavati uz snažniju i tješnju saradnju s udruženjima žrtava, čijim se značajnijim angažmanom može prevenirati dugotrajnost samog postupka.
5. Sistemski pristupiti problemu prisilne naplate troškova postupka od podnosilaca tužbenih zahtjeva na ime nematerijalne ratne štete – uputiti glasan protest i zahtjev ka VSTV, ministarstvima pravde, parlamentima, entitetskim vladama, Vijeću ministara BiH, sudovima, te se obratiti za podršku međunarodnim organizacijama, komitetima za zaštitu ljudskih prava i ambasadama u BiH za podršku, uz jasan zahtjev da sudovi odustanu od naplate troškova postupka.
Udruženje Prijedorčanki „Izvor“
