Izdvajamo

Nedim Krivdić (25) iz Kozarske Dubice (Bosanska Dubica), svakodnevno provede nekoliko sati u raznošenju obroka za stare i iznemogle osobe u toj opštini. Ponosan je
što je u mogućnosti da svojim volonterskim radom usreći mnoge usamljene stanovnike svoga grada. Želja mu je kaže da animira što veći
broj mladih da se bave humanitarnim radom.

-Neopisiv je osjećaj kada pokucam na vrata baki ili djedu, dam mu taj obrok, on mi se zahvali, zagrli me , pruži mi ruku, stisne mi ruku. Ne
mogu vam jednostavno taj osjećaj opisati, kaže Nedim.

Ovaj omladinac svakodnevno obiđe i dostavi hranu za oko 40 sugrađana – ljudi koji žive sami, koji su bolesni i kojima je neophodna pomoć.
Provede više od 2 sata dnevno vozeći obroke na kućne adrese tih osoba.

-U jednu ruku drago mi je što mogu pomoći takvim ljudima, a u drugu ruku žao mi je što postoje takvi ljudi u našoj državi, ali tu smo da
pomognemo koliko god možemo i nastojimo iz dana u dan da takvih slučajeva nema, priča Nedim koji kaže da ima viška slobodnog vremena
koje nastoji uvijek da iskoristi za nešto lijepo – da pomogne drugima.

U životu je kaže prošao kroz faze siromaštva, tako da zna šta znači imati i nemati.

-Znam koliko su se moji roditelji trudili da obezbijede da ja imam, sada sam ja u mogućosti da mogu da obezbijedim siromašnima bolje uslove ističe Nedim.

Drugari su uvijek uz njega, pomažu mu u raznošenju obroka. Nedim tvrdi da mladi većinom mogu da odvoje vrijeme za humanitarni rad, a ko kaže da ne može, to nije istina, kaže on.

-Odvojiti dva tri sata u toku dana i uraditi nešto dobro za zajednicu to je lijepo. Neki se ne usuđuju, imaju fazu straha , šta će drugi reći, kako , šta, ali smatram da ne treba na to gledati, treba pomagati. Nema ništa loše u tome kada se drugima pomaže priča Nedim.

Humanitarni rad ga usrećuje i čini boljim čovjekom.

-Ne možete zamisliti kakav je osjecaj kada u toku dana odnesem 42 obroka i toliko mi isto puta ljudi kaže “hvala sine, hvala ti mnogo” i jedva čekaju sutra da se pojavim opet, to mi je neka motivacija.

Ovaj mladi čovjek ističe da je humanost stvar i izbora i obaveze.

 

"Mi smi pripadnici Srpskog naroda i osuđujemo kompletno etničko čišćenje i zločine koje su počinili zločinci iz našeg naroda. Mi se zalažemo za zajednički život i Bosnu i Hercegovinu i želim da naša djeca žive zajedni sa svim našim narodima u BiH. Ja sam Klaudija Pecalj i rodom sam iz Zenice, a moj muž je Milan Pecalj. Husein Ališić je napisao knjigu na engleskom jeziku i u toj knjizi piše o mom mužu. Za vrijeme rata, Husein je živio u Banja Luci i moj muž je sve naše dokumente dao njemu da bi on izašao sa svojom porodicom vani. Milan je čuvao Huseinovog brata koji je bio pretučen i nije se bojao da pomogne prijatelju Bošnjaku.
Ja sam rođena u Zenici među Hrvatskim i Bošnjačkim narodom i žao mi je za sve što se desilo u ratu, jer ja želim da živimo sa svim narodima u Bosni i Hercegovini". Kazali su nam Klaudija i Milan Pecalj, pripadnici Srpskog naroda iz Donjih Garevaca.

26.05.2017. god.