Izdvajamo

Društvo trenutno ima 250 članova, od čega je njih stotinu izuzetno aktivnih, a nerijetko se radi o čitavim porodicama koje igraju u različitim folklornim grupama

Članovi Kulturno-umjetničkog društva (KUD) „Kozara“ iz Kozarca kod Prijedora su djeca, ali i njihovi roditelji. Trenutno ima 250 članova, od čega je njih stotinu izuzetno aktivnih.

Brojni nastupi

Hamdija Joldić je umjetnički rukovodilac „Kozare“, koja ima stogodišnju tradiciju, a rad su obnovili prije osam godina. Priča da godišnje imaju tridesetak nastupa, a ove godine su putovali po cijeloj BiH, Hrvatskoj, a bili su i u Austriji, Turskoj… Pronose ljepotu Kozarca i u prelijepim nošnjama, a igraju igre svih naroda i narodnosti.

 

KUD od Grada Prijedora godišnje dobiva 3.000 maraka. Tu su i ugovori s nekim bh. firmama, ali i pojedinačni donatori poput Hameda Karabašića, Jusufa Arifagića, Dževada Jakupovića, koji živi u Švicarskoj…

– Jakupović pomaže nas, ali i vatrogasce, FK Bratstvo… Nerijetko nas iznenadi kad smo na putovanju. Nazove i samo kaže svratite u taj i taj restoran čeka vas plaćen ručak – kaže Joldić.

Djeca „ Kozare“ su na svoj način prepoznatljiva, ali Joldić tvrdi i prilično snalažljiva. Tokom ljeta nerijetko ih zovu na svadbe, rođendane…

Dio života

Jedna koreografija košta 250 maraka i ta sredstva idu za rad društva, za troškove putovanja… U „Kozari“ igraju i cijele porodice, poput one Meline Mujkanović koja je tu s kćerkama Nejlom i Alejnom, dok probe“ prati“ i najmlađa Ajla. U „Kozari“ je i Mina Karabašić, sa kćerkom Alarom i brojni drugi kojim je ovaj KUD postao sastavni dio života.

 

 Osvajaju nagrade

– Domaćini smo i brojnim manifestacijama, poput Smotre folklora, koja je ove godine u Kozarac dovela čak 25 društva. Možemo da se pohvalimo i s devet kvalitetnih koreografija, ali i s brojnim priznanjima. Na Međunarodnom festivalu folkolora u Velikoj Kladuši ove godine smo za koreografiju osvojili zlato, a za šopsku nošnju bronzanu medalju – kaže pun ponosa Joldić i ne krije da je sve rezultat napornog rada.


Avaz/ foto: Nijaz-Caja Huremović

Hoce li ikad oprostiti,

Beco i Sadeta Medunjanin, ko smije oprostiti u ime njihovog Harisa, Ko ce oprostiti umjesto nastavnica: Velide i Asime Mahmuljin, hoce li im ikad oprostiti moj jaran Kockar ili moj Braco, ko ce im oprostiti u ime Damira Blaževica -Kroke, Hasana Mujicica Didinog, Brace i Mirse Bejdinih sinova, Zile i Ilkana iz Kozaruše, Muamera Kulenovica, Zoke i Ante Murgica, Mensurke Poljak i Majde Zulic, Ko ce oprostiti u ime Salke Sinanagica-Žutog ili u ime Ermina i Hirzada Bešica il’ Ademovic Emira, Hoce li iko smjeti oprostiti u ime Ekrema, Nedada i Velida, sinova Muhameda ef. Bešica, ili u ime trojice sinova majke Mejre ili trojice sinova majke Redžepe Oruc, ili trojice sinova Subhe Alic, njenog Zice, Zilhe i Bahrije ili Mehinih Ene i Ekrema, ko može oprostiti u ime šestorice Forica ili kompletne porodice Taiba Forica, ko u ime Eniza Blaževica koji je živ zapaljen u Kozarcu. Ko ce oprostiti u ime svih onih nevino pobijenih cijih se imena ne mogu sjetiti u ovom trenu?