Izdvajamo

Piše:Alma Čirkić

A da se danas malo razgolitimo? Ne mislim na odjeću. Ipak je decembar. Onako emotivno. Dušu svoju da otvorimo... Zašto? Zato što ovo o čemu želim pisati možda nekom pomogne. Možda nekog navede da prestane mučiti sebe i potraži pomoć.
Ja ću vas pitati da li ste se ikada borili sa anksioznošću, depresijom, tjeskobom i strahom. Odgovorite ako želite. Ako ne, ja ću. Ja jesam. Još uvijek se borim. Borba je to koja traje cijeli život. U početku sam krila i pričala o tome tiho, stidljivo i sa strahom kako će reagovati okolina ako saznaju jer, činilo mi se da će me odmah svi proglasiti psihičkim bolesnikom i upirati prstom u mene.
Neću ja vama o uzrocima danas. Uzroci mogu biti različiti. Svi imamo svoje životne priče. Nekog uništi nešto što neko drugi i ne primjeti. Nismo jednako emotivni. Nismo jednako osjetljivi. Ali nekako mislim da je većina nas u životu imala trenutke kada su nas razdirali bol i tuga a mi, zbog okolnosti, nismo prošli kroz proces tugovanja, nismo plakali, vikali, razbijali oko sebe. Radije smo sve čuvali u sebi.
Upravo to su korijeni napada panike i razvoja fobija.
Ja se recimo, nisam mogla pribrati i razumno razmišljati. Borila sam se sama sa sobom, ne znajući i ne želeći priznati da je vrijeme da prestanem i potražim pomoć stručnih osoba. A to je prvi i najvažniji korak! Priznati sebi kako stvari stoje. Ja sam kao i većina, odbijala priznati da sam slaba i da ne mogu više. Nisam mogla priznati da ne spavam noćima i da sam nezadovoljna jer mi mozak ne prestaje raditi i da se kontstantno osjećam umorno i opterećeno. Nisam mogla priznati da je dovoljno da čujem da se nekom nešto loše desilo, da počnem iščekivati i strahovati od istog scenarija u svom životu. Čak su i simptomi bili prokleto realni. Neću vas pitati da li ste ikada osjetili ukočenost i trnce po cijelom tijelu, vrtoglavicu, bol u prsima, glavobolju, napetost u vratu, nervozu u želucu, pulsiranje u uhu, osjećaj preosjetljive koža, hladnoću ili vrućinu, suha usta, mučninu, kratak dah, probadajuću bol u licu, ubrzani puls, pojačano znojenje, slabost u nogama, nemirnost, opsesivno razmišljanje, osjećaj gubitka kontrole, izbjegavanje uobičajenih životnih situacija, nemogućnost odmora, probleme sa spavanjem...
Neću vas pitati jer znam da, s obzirom da smo svi drugačiji, vrsta, broj, trajanje i jačina simptoma ne moraju biti isti.
Napadi panike i njihovi simptomi mogu potrajati nekoliko trenutaka, ali i nekoliko sati. Tokom napada, kažu da većina ljudi osjeti kao da gubi kontrolu te se prepusti strahu ili strepnji koju prati nagon za bijeg. Ja sam recimo, mislila da ću umrijeti. Nisam shvatala da se radi o napadu panike, već sam bila ubijeđena da je riječ o infarktu.
Što se tiče opsesivno-kompulzivnog poremećaja, opisuju ga kao stanje neželjenih misli i djela koje se čini teško, pa i nemoguće zaustaviti. I jeste. Zato što opsesivne misli izazivaju strah i anksioznost jer se najčešće odnose na nesigurnost za vlastiti život ili život ostalih i nemogućnost kontrole nad nekim događajem (npr. strah od požara ili strah od zaraze itd.). Obično se protiv tog osjećaja borimo radeći stvari koje nam naizgled vraćaju osjećaj kontrole i smanjuju stres (npr. stalno provjeravanje da li je isključen šporet ili pretjerano pranje ruku i odjeće). Samo se privremeno osjetimo rasterećeno, međutim opsesivne misli se kroz određeno vrijeme vraćaju i pokreću novi ciklus. Ne pitajte kako znam ;)
Ja sam se borila kao lavica. Družila se, slikala i smijala. Samo sam ja znala koliko je to na silu. Samo sam ja znala da, kad otvorim vrata na kuhinji, sa polica spadaju kantarion, matičnjak, med sa dodacima i sve ono što na netu kažu da pomaže kod sličnih stanja.
Sa mobitela nije dopirao zvuk muzike. Satima sam slušala govore raznih motivacionih trenera. Često sam sebe još više nervirala što je tamo neko nasmijan, a meni to ne uspijeva.
Prvi odlazak psihologu je bio neugodan. Bilo me je sram i stidjela sam se. Čak sam i auto parkirala dalje. Samo prvi put.
Hvala Bogu da sam otišla.
Stručno lice vas uputi na pravi put i prave adrese ako je potrebno.
Stručno lice zna bolje od vas jer sliku vidi realno.
Stručno lice će vam dokazati da se nemate čega stidjeti i pomoći će vam. Olakšaće vam svakodnevni život tako što će se boriti zajedno s vama.
Ono što sam ja naučila i što nekima od vas trenutno može zvučati nevjerovatno je:

Svi simptomi su samo simptomi i u njihovom korijenu se krije samo strah, koji je itekako pobjediv!

Kahrimanović kaže kako je teško procijeniti koliko je trenutno stanovnika u Kozarcu. "Negdje oko 8.000. Prije rata živjelo je ovdje blizu 25.000 stanovnika, od kojih je 95 posto bilo bošnjačko stanovništvo. Zato smo toliko i stradali. Sve kuće, svi objekti, sve je u Kozarcu bilo porušeno. Po zadnjem popisu ima nas oko 20.000."