Izdvajamo

SANSKI MOST - Poljoprivredni proizvođač Aziz Midžan (42) iz sela Tomina, nadomak Sanskog Mosta, smatra kako poljoprivredna proizvodnja može mladima u BiH pružiti bolju budućnost, ali da je potrebna značajnija podrška države agrarnom sektoru.

Midžan je jedan od najvećih proizvođača mlijeka na ovim prostorima i vlasnik farme krava koja broji 40 grla, dok se zemljište koje obrađuje prostire na 35 hektara. Kaže kako je prije 15 godina odlučio osnovati poljoprivredno gazdinstvo, nakon višegodišnjeg boravka na privremenom radu u Njemačkoj i Sloveniji.

"Poljoprivreda je posao koji traži cjelokupan angažman i rad od jutra do mraka. U tom poslu angažovana je cijela moja porodica, supruga, dva sina i kćerka, a istovremeno to nam je jedini izvor prihoda", kaže Midžan.

Dodaje kako mlijeko koje proizvede otkupljuje lokalna mljekara te da na velikoj površini zemljišta koje posjeduje sije kukuruz i ostalu stočnu hranu. Istovremeno, u plastenicima i na otvorenom uzgaja povrtarske kulture, koje plasira na tržište. Uvjeren je da, kada je u pitanju kvalitet života, poljoprivreda ima brojne prednosti u odnosu na neke druge poslove.

"Po zanimanju sam građevinski radnik i radio sam taj posao na gradilištima u Njemačkoj i Sloveniji. To je samački život. Bio sam odvojen od porodice i najmilijih i vremenom mi je to jednostavno dosadilo. Poljoprivreda je, opet, porodični posao, svi smo na okupu, radimo i dijelimo dobro i zlo", kaže ovaj vrijedni poljoprivrednik.

Kaže kako se poslije nekoliko gastarbajterskih godina odlučio vratiti u rodno mjesto.

"U početku nisam mnogo toga znao o poljoprivredi, vremenom sam sticao znanja i iskustva, dijelom kroz literaturu, a dijelom od kolega i stručnjaka. Od zarađene dobiti sam u međuvremenu kupio kuću i proširio imanje, a sada planiram proširiti i kapacitete farme", kaže Midžan i dodaje kako se poljoprivrednici danas sreću s brojnim problemima.

"Najveće poteškoće su u vezi sa isplatom poticaja, gdje imamo stalna kašnjenja. Također, problem je što banke ne žele da nas kreditiraju pa smo prepušteni mikrokreditnim organizacijama, gdje su izuzetno visoke kamate", kaže Midžan.

Dodaje kako je problem i nemogućnost poljoprivrednika da ulože u modernizaciju mašina, kao i nezaštićenost domaće proizvodnje. Kada bi država uspostavila strategiju razvoja i odgovarajuće mjere podrške poljoprivrednom sektoru, stvorili bi se mnogo bolji uslovi za bavljenje ovim poslom, kaže on.

"Ne bih se mijenjao za odlazak u inostranstvu iako danas mnogi pakuju kofere i traže sreću tamo. Mladi ljudi nemaju strpljenja, žele neke stvari postići preko noći. Rezultati u bilo kom poslu ne mogu doći brzo, treba zasukati rukave, posvetiti se cilju i rezultati neće izostati", kaže na kraju ovaj sanski poljoprivrednik.

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.