Htjeli mi to priznati ili ne, tako je! Izbacili smo ljubav iz svojih domova i zamijenili je materijalnim stvarima. Za ideju ove kolumne mogu se srdačno zahvaliti svojim prijateljima, koji, kada izađemo na kahvu, najmanje kahvu piju i razgovaraju s društvom. Sve se, jarane moj, uhvati onih tač-telefona pa vazdan tačkaju, k’o da će svijet propasti ako im nešto na Facebooku i Instagramu promakne.

Ruku na srce, i ja sam takav. I gori, ponekad. Svi smo takvi, ali eto, da ne bih sebe kritikovao, kritikovat ću svoje kolege koji me vole, pa vjerujem da mi neće zamjeriti.

Znaju oni i ostaviti telefone na stol, i popričati sa društvom. U svakom slučaju, to se, nažalost, najčešće dešava kada im se isprazne baterije na tačovima (telefonima). Da li ste znali da prosječna osoba provede četiri godine svoga života gledajući u svoj telefon? Ironično, zar ne? Čudno je kako ovi telefoni na dodir čine da izgubimo dodir i konverzaciju sa stvarnim ljudima koji nas okružuju.

Na kraju krajeva, nije ni čudno jer smo okruženi iPadovima, iPhoneima i iMacovima. Previše “I” (eng. ja), a premalo “we” (eng. mi). Tehnologija nas je učinila sebičnim i zatvorenim. Dragom Šećerbergu, kako volim inače da zovem osnivača Facebooka, Marka Zuckerberga, želio bih poručiti da Facebook preimenuje u ono što zapravo i jeste, a to je iz “socijalna” u “anti-socijalna mreža”. Sjedimo u svojim kućama i ocjenjujemo sami sebe brojkama lajkova i followera, dok zanemarujemo prave ljude, koji nas vole i kojima je stalo do nas. Haman nam draže tipkati s nekim k’o bi nas najradije zagrlio. Nije li tako? Vi recite meni.

‘Kad ćevape jedeš, na Instagram stavljaš’
Neki dan pišem jaranu da sam poželio da kahvu popijemo, jer nisam ga sreo odavno. Pitam ga, kad bi se mogli vidjeti, a on mi odgovara “kad ho'š, upalit ćemo skajp?”. E o tome vam pričam. Haj’mo ih ugasit’ ponekad. I ja ću. Ne želim više propuštati vrijedne trenutke svog života snimajući ih na telefon! Zapamtiću ih i memorisati u svom srcu! Haj’mo pokušati NE USLIKATI one ćevape prije nego ih pojedemo? Što bi rekao moj dobri babo: “kad ćevape jedeš, na Instagram stavljaš, a kad je grah na dnevnom redu, šutiš i jedeš”, ha ha.

Nakon izmirivanja studentskih obaveza, kao i većina studenata – vraćam se kući, u Krajinu. Uveliko to vrijeme iskoristim da obiđem svoju dragu rodbinu. Prekjučer sam bio u posjeti jednoj od mojih rodica.

Živi sama, jer joj je muž preselio na drugi svijet prošle godine. Bio je tip čovjeka koji se riječima opisati ne može. Da mi date svo vrijeme ovog svijeta, da opišem svog blagog i dragog rođaka rahmetli, ne bi mi pošlo za rukom. Bio je posebna osoba u mom životu. Ogroman kao pojava, a srce mehko kao plišani medvjedić. Neiskvareno i čisto. Ona osoba, koju kada biste pozvali u četiri ujutru da vam dođe pomoći, dolazi bez pogovora. Molim Boga da nađe mir u džennetskim (rajskim) baštama. “Da sam Bogdo prije mogla osjetiti ovo što osjećam sad, živjela bih na drugačiji način…”,reče mi.

S obzirom da je mnogo radio, kako bi tročlanoj porodici sve priuštio, dosta je radio i prekovremeno. Privatnik ga je cijedio kao robijaša, kako to najčešće i biva u našoj državi. Godinama tako, zdravlje mu se urušavalo, i ono plišano srce je postalo nejako i nezaštićeno. Nakon više od dvije godine “hodanja po bolnicama”, njegov blagi osmijeh je prestao da sija na licu. Allahu dragi, sjećam se k’o da je jučer bilo. Srednjoškolski dani. Ljetnja vrelina.

Život prekratak za tuđe kalupe
Vraćajući se kući, svratih u bolnicu, da ga posjetim. Uđoh u sobu u kojoj je ležao, a njegov osmijeh me obasja kao najjača julska mjesečina. Pita me o školi, o djevojkama. Vazda spreman da svojim, izmami moj osmijeh. Poselamili smo se i rastali. Otišao sam kući, raspremio se, jeo i leg’o da odmorim. Ma nisam san ni za rukav uhvatio, kad me mati probudi. Veli, umro rođak. Ma šta pričaš!? Prije dva sata smo se smijali. Bio je dobro?! Eto tako, sine. Allah ga pozvao na bolje mjesto.. …

“Ajdine, da li mi vjeruješ, kada bih ti rekla da bih sve ovo što u kući vidiš, pobacala, da ga mogu vratiti?” – Vjerujem, vjerujem.. i ja bih. … Evo prolazi i druga godina kako on više nije sa nama. Praznina velika, svima nama! Plemenitost je rijedak cvijet, koji raste na samo ponekoj ljudskoj duši. Po meni, moj dobri rođak je zasigurno imao taj cvijet u sebi, i bio je ogroman! Nikad nisam ništa pisao sa ovolikom sjetom i tugom u svojoj duši..…

Život je prekratak da bi ga živjeli po tuđim kalupima i šablonima. Ljubav je rijetka, zgrabite je. Bijes je loš, oslobodite ga se. Mržnja je ružna, odbacite je. Strah je užasan, ali kada se s njim suočimo, postajemo najsnažniji ljudi na planeti. Uspomene i sjećanja su lijepe stvari. Čuvajte ih, ali NE na svojim pametnim telefonima, nego u srcima i dušama! Srce je najkvalitetniji i najbolji hard-disk, ali pazite, ne može se kupiti novcem. Najvrednije stvari u životu se ne mogu kupiti novcem, zapamtite to! Nemojmo dozvoliti da patimo za najmilijima nakon što nas napuste, iz jedinog razloga što NISMO bili pored njih kada su bili s nama. Pod “biti s nekim” ne podrazumijevam lajkovanje i komentarisanje slike. Zagrli i poljubi! Pokaži da voliš, pokaži da ti je stalo. To liječi srce, vjerujte mi.

… Jer, kasno će biti kasnije.

Ajdin Hasanić/inmedia.ba