Izdvajamo

Elvis Deumić: Jesi li vidio dobro ovih dana?

Jesi li vidio namaz
ovih dana,
nema ga u džamiji.
Mujezin zove na spas,
a zabranjen ulaz.

Jesi li vidio sunnet,
leži sam sa strane.
Bježi insan što dalje
da ne nazove selam,
svome,
ili stane mu u džemat.

Jesi li vidio sadaku,
nema je na putu.
Kome udijeliti milošću,
kad ruka brani ruku.

Jesi li vidio dovu,
ostala je sama,
melek bi da zapiše
al' jedni šute,
a drugi ne znaju,
kako da je skroje.

Jesi li vidio osmijeh,
brata, sestre, majke ili oca...
Zanijemila su usta,
prekrivena velom straha
jer dunjaluka se čovjek boji,
a račun na drugoj strani čeka.

Elvis Deumić

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.