Izdvajamo

Samohranu majku Seminu Softić iz Kozarca zadesila je nesreća gdje je u zadnjoj trudnoći ostala bez supruga. Suprug Elvir je nesretnim slučajem izgubio život.

Brigu o dvije djevojčice Sajri i Ajli nastavlja majka Semina. Ubrzo se rađa i sin Elvir. Dane provodi u jako trošnoj kući sa drugim članovima porodice. Tražila je pomoć kako bi osigurala krov nad glavom za svoju djecu. Obratila se molbom i Federalnom ministarstvu raseljenih osoba i izbjeglica.

- Podijelila sam svoju sudbinu sa komšinicom Anitom, tražili smo način kako da dođemo do sigurnog doma. Djeca rastu. Zdrava su hvala Bogu. Uputili smo molbu Ministarstvu i čekali odgovor - kazala je Semina.

Uslijedlio je odgovor.

- Pročitao sam zahtjev koji je došao na našu adresu. Moram priznati da me jako pogodila i rastužila priča porodice Softić. Sjećam se da mi je ostalo urezano da se otac zvao Elvir, a i njegov sin se tako zove. Majka je dala ime sinu po mužu koji je u međuvremenu izgubio život. Dakle, sin Elvir nije upamtio lik oca Elvira. Odmah smo prikupili potrebnu dokumentaciju i odobrili smo sav materijal za jednu tipsku porodičnu kuću. Sretni smo jer vidimo temelje, novi dom i novi život za porodicu Softić - kazao je ministar raseljenih osoba i izbjeglica Edin Ramić, saopćio je FMROI.

 

Komšije su također izašle u susret kako bi pomogli Semini i njenoj djeci.

- Puno Prijedorčana, posebno Kozarčana se odazvalo akciji kako bismo osigurali novac za ugradnju građevinskog materijala. Izgradnja je počela i nećemo stati dok Semina i njena djeca ne usele u svoj dom. Saradnja Ministarstva i nas povratnika se još jednom pokazala uspješnom. Moramo se zahvaliti svima. Jedva čekamo da se radovi završe. Briga porodice Softić je briga svih nas - kazala je Seminina komšinica Anita.

Izvor: Faktor

Nikada zločine naših komšija zaboraviti nećemo i dok smo živi o njima ćemo svjedočiti i sve ljude na njih podsjećati. Istinu o našem stradanju ćemo konstantno širiti, a pravdu na ovosvjetskim sudovima uporno tražiti. Za istinu ćemo živjeti, raditi i umirati! Zbog toga danas na ovom mjestu želimo još jednom jasno kazati da su nas naše komšije u nedjeljnim, poslijepodnevnim satima, 24. maja 1992. godine, svojim paravojnim snagama napali, da su tada nad nama agresorski čin započeli i u narednom vremenu realizirali, da su na području naše općine više od 3.000 naših najmiliji poubijali, a njihova tijela u mnogobrojne jame i grobnice skrili, da su naše majke i sestre silovali, da su nas u logore zatvorili i u njima najtežim torturama mučili, da su naše imetke pljačkali i uništavali, da su naše džamije palili i rušili, da su nas sa ognjišta naših protjerali, da su nam povratak na njih osporavali, da se ni nakon 25 godina za zločine svoje nisu pokajali, da zločince iz svog naroda nisu izdvojili već su se s njima poistovjetili, da kosti naših najmilijih još uvijek na njima znanim mjestima kriju, da svoju omladinu lažima o nama truju, da na započetom zlu devedesetih godina i dalje ustrajavaju.

Mr. Amir ef. Mahić
25.05.2017. god.