Izdvajamo

Mirzeta Forić- Mama heroina 17. viteške u ovim trenutcima bije svoju najtežu bitku...

Prije nekoliko trenutaka sam dobio privatni mail u kojem me obavještavaju da je naša draga Mama  jučer pala u komu. Uz sve patnje zbog karcinoma s kojim se već duže bori,imala je srčani udar,zbog kojeg je došlo do zastoja u radu srca, te da su joj uključili aparat za održavanje na životu....

Dragi Bože, kako u tako malo riječi može stati tako puno bola. Želim u ovom trenu napisati toliko toga ali kako? Napisati nedaj se Mama, kriknuti bori se a duboko u sebi slutiti krajnji ishod te borbe...

U ovom trenutku mogu samo reći: Volim te Mama pa ma šta da se desi...

Zato ću Vam umjesto bilo kakvog svog teksta pokloniti jednu "ukradenu"stranicu iz dnevnika moga sina Hamze napisanu ko zna kad...

 

Iz Hamzinog dnevnika....

"Tata je opet danas došao mrzovoljan i utučen kući.Zatvorio se u sobu
i nije želio ni sa kim da razgovara. Pitao sam mamu šta je bilo, a ona
mi je samo rekla : "Pusti ga, danas mu je umro jedan jaran iz rata".
Dragi Allahu, hoće li ikad duh minulog rata izići iz naše kuće?

Koliko sam samo puta slušao mamu i tatu da razgovaraju o ' 92 i onom
ratnom periodu.
Iako se '92 nisam bio ni rodio taj period je ostavio dubok trag i na
mom djetinjstvu.
Zato i pišem ovaj dnevnik jer me malo ko može razumjeti.
Vjerujem da su svi oni koji su zajedno s mojim tatom 1992 g. stali u
odbranu Bosne to uradili zbog svojih ideala. Znam da je mnogo mladih
ljudi na ratištu ostavilo živote, mnogima se ni dan-danas ne znaju
grobnice, mnogi se još uvijek smatraju nestalima. Ma ne samo mladi,
ljudi nego i oni stariji su odlazili u rat vjerujući u san o slobodnoj
Bosni .Na žalost, mnogi se iz tog "sna" nikad nisu probudili.

Sada sam siguran da rat nikad nije rješenje, i da nikada nije spontan,
već dobro isplaniran od strane tamo nekih političara. Oni se zarate,
smjeste se u fotelje i gledaju kako se narodi ubijaju. Možda ne bih
imao ništa protiv rata kada u njemu ne bi bili ubijani civili. Oni
nedužni ljudi, djeca, nečije majke.
Rat je i ovoga puta ostavio  trag, ne samo na žrtvama, već i na
generacijama koje su došle poslije, pa tako i na mojoj.

Mnogi borci su ' 92, među njima i moj otac, ostavili ženu, djecu,
porodicu i otišli sa ponosom braniti zemlju.Majka kaže da joj  je otac
uvijek  govorio: "Vidjet ćeš ti jednoga dana kada ovo bude slobodna

zemlja, kako će biti lijepo!"

Danas dok gledam tog istog čovjeka, ali i mnoge druge njegove

kolege,zaboli me duša. Neke na žalost znam samo iz njegovih priča.

Neki su pak bez krova nad glavom, a neki žive kao skitnice.
Kad god uštedim koju marku od svog đeparca dam je jednom tatinom
jaranu koji svaki dan stoji blizu naše škole, naslonjen na drvo kod
Husine mesnice, izgubljen u vremenu i prostoru. Žao mi ga je jer mi je
tata pričao kako je bio dobar borac u ratu.
A sad....
Kad okrenem glavu na drugu stranu  ugledam sjaj i raskoš. Neki su se
za vrijeme rata pravo snašli. Ogromne kuće, skupocjeni auti. Tata mi
priča da su mnogi od njih pobjegli iz Bosne glavom bez obzira, da
nikad nisu vidjeli prvu liniju odbrane, a kamoli stradali u ratu,
danas neki od njih okreću novac, danas su živi i nije ih briga za ove
prve.
Mnogi od njih danas uživaju plod onoga za što je hiljade drugih
krvarilo. Znam da nije fer? Nažalost jeste istina? Da, nažalost.

Tata kaže kako su im ' 92 godine govorili: "Jednoga dana, kada završi
rat, vi ćete biti heroji!
A što su danas?
Oni koji su uspjeli preživjeti, danas nerjetko žive u katastrofalnim
uvjetima,bez posla, oboljeli i psihički i fizički.
Danas se niko i ne pita kako ti ljudi žive, kako žive njihove
porodice. Zar iko misli da je lako živjeti sa ljudima koji se noću
trzaju u snu jer čuju granate, znaju li kako je živjeti sa onima koji
u tom trenu i sebe i djecu bacaju u zaklon na pod...Da li je lako
živjeti sa ljudima oboljelima od PTSP-a? Ne, ali to znaju samo oni
koji sa njima žive. To ne znaju gospoda iz raznih ministarstva,
političari, to ne znaju prodavači po prodavnicama,to ne znaju moji
nastavnici, to znaju samo oni koji ih takve gledaju godinama.

Danas mi je otac dobio neki papirić na kojem piše da se mora javiti u
neku zgradu u Bihaću radi revizije invalidnosti! Hm, revizija
invalidnosti? Za koga? Možda da bi oni tamo provjerili da mi tata nije
prizdravio, ili da mu nije narastao novi bubreg ili želudac koji su mu
u ratu stradali ili da mu nisu prizdravile ranjene ruke ili noge? Da.
Najgore je ono što piše na kraju tog papirića: U koliko se ne
odazovete na poziv, protiv vas ćemo podnijeti krivičnu prijavu!
Eto, dok su im trebali, hvalili ih na sva usta, danas ih gaze.

San je bio jedno, realnost je puno okrutnija. Danas istinski heroji
tumaraju sami i zapušteni nekim čudnim ulicama. Danas istinski heroji
ispadaju kao zadnji luđaci, nestaju, kao što su i mnogi nestali,
ubijaju se, kao što su mnogi ubijeni, i odnose svoje živote i živote
svojih porodica, kao što su mnogi životi bili odnešeni...

Postavljam samo jedno pitanje svima njima, pa tako i mom ocu: Da li se
isplatilo.....? Da li je Bosna samo njima trebala ?????

Ćutanje je teže od laži, jer čak i najveća laž podrazumijeva ma i najmanju mjeru istine, a ćutanje čak i nju ignoriše.

Borislav Pekić