Izdvajamo

 

Popara

Kaže priča da su nekad svijetom vladali ljudi koji su kupili mrve kruha sa zemlje i jeli, ili ih ostavljali drugim životinjama sa strane, kako se ostatci ne bi gazili. Jer hljeb je nimet i berićet, a nafaku se ne gazi.

Kada je šejtan uvidio u kakvom blagostanju živi ovaj narod i kako pazi na svoj kruh, odlučio je navesti ih na krivi put, i malo po malo uspio je u svojoj namjeri, jer čovjek je slab na dunjaluku ako zaboravi ispravan nauk i zahvalu. I počeše ti ljudi bacati kruh, gaziti mrve, jer su, valjda, imali dovoljno. Mislio je čovjek tada brašna ima u izobilju, uvijek će moći negdje nabaviti kruh ako ne mogne sam ispeći.

I tako, čovjek zaboravljajući odakle mu stiže nafaka, dođe vrijeme kad nestade žita, brašna, kruha. Nastade kaos - neki čovjek pobježe, neki nestade. Neki čovjek ostade gladan jer nije naučen da pokupi mrvu za sobom, skloni je u kraj, ne gazi po svom nimetu, dadne je ptici ili nekom drugom hajvanu. Zaboravi insan na dobro pa ga se zaboravi.

U našem kraju, selima, prije sveg onog belaja koji nas je snašao, valjan čovjek bi zasijao pšenicu, kukuruz, i ostalo... onda bi požnjio, kad bi vrijeme bilo, pa bi odvezao mlinaru na vodenicu tamo negdje oko Kamičana (ako me sjećanje dobro služi)... pa bi dobio brašno nazad pa bi pekao pogaču i somun, sve pazeći da ono što je svojim rukama stekao, u zahvali, i pojede.

Kada insan svojim rukama radi, ulaže i stječe, onda svaka mrva tog iznosa vrijedi. Za druge to može biti iznos u parama samo, ali za tog čovjeka to je svo bogatstvo vremena, truda, znoja, osjećaja i pažnje. A ako je takav insan još i zahvalan Bogu, njegov rad će imati dvostruku vrijednost.

U svom tom okruženju, bilo je vremena kad bi pogača, somun, postala tvrđa, koji dan odstojala i ne bi se mogla više jesti. No kod naših vrlih domaćina, i domaćica posebno, i njihovog čuvanja nimeta (blagodati), takav tvrd, pa haman i bajat, kruh bi se upotrijebio za jelo, u popari.

Popara nije, zasigurno, naše originalno jelo jer se govori da su ga i stari Rimljani koristili, ali ljepotu okusa popare koju su naše majke i nane znale napraviti teško bi znao danas i koji glamurozni kuhar ponoviti. Nisu to bile ujednačene smjese, točno odmjereni u decilitrima ili gramima sastojci, nego jelo upriličeno u datoj situaciji kako se kruh i mrve ne bi bacile, već iskoristili za poparu.

Svaka popara je drugačijeg okusa, ali istog užitka, za tijelo jer je jelo ukusno, i dušu jer se berićet nije bacio.

Ja vam ne mogu reći točan recept kako poparu spremiti, ali vam mogu odati tajnu jednostavna recepta, koju vjerojatno znate, da kada vam ostane kruha kojeg biste mogli baciti, nemojte, napravite poparu. Izrežite onaj stari hljeb na komadiće i pospite vrelom vodom, mlijekom, jogurtom, nek omekša... dodajte malo, sitno nasickanog bijelog luka (no nije obavezno, ko želi)... dodajte kajmaka... i u slast. Bismiletom. A svemu ovome dodatnih začina i drugih sastojaka ili namirnica da upotpuni boje popare možete također dodati.

Svaki put me popara vrati u dvostruku mladost, onda kad smo bili sretni i htjeli poparu jesti, i tu istu mladost koju smo morali živjeti kad ništa drugo osim popare nismo ni imali.

Prođe vakat, niti babi niti majki, nit' njihovih mirisnih popara... dunjaluk se skupio na jednu stranu podijeliti sve što ima nekima pohlepnima, a na drugoj oduzeti onima čak i poparu. I tu stanem i učinim im dovu... i sebi.


Elvis Deumić
2. ša'ban 1442. h.
15. mart 2021.

 

Uzvišeni Allahu, neka tuga bude nada, neka osveta bude pravda, neka majčina suza bude dova da se više nikada i nikome više ne ponovi ni Kozarac, ni Prijedor, ni Srebrenica!

Mr. Amir ef. Mahić
25.05.2017. god.