Izdvajamo

 

Otprilike prije nekih tri hiljade godina, Filistejci i njihov plaćenik Džalut su sijali strah, paniku i smrt među potomcima Jakubovim, jer jedni su bili dobro naoružani, jaki, utrenirani da uzmu život bez da pitaju ili budu pitani smiju li, a drugi su bili samo nejak domaći narod, svoji na svome, u svojoj vjeri jedinstva, u svome berićetu.

I kad smrt postadne bezvrijedna, jer život sam ne vrijedi, ustadoše insani, oni koji su vrijedili, biti boj s onima za koje se zna da ne vrijede. Ali dok se dočeka presuda tiraninu, i dok ih se ne otjera u vječna lovišta, kako im je i određeno, njihove nepravedne ruke pravdu šire, lažan jezik im njihovu istinu govori, licemjerni osmijeh pomirenja putem taguta navodi slabe. Jer dunjaluk je dat čovjeku da vlada njime u slobodi propisa ili razvrata, sve dok nekima po njihovom zvona ne pozvone, truba ne zasvira, vatra ne izgori, i melek zadnji pečat na dosije stavi.

I dok su i neki domaći jeli i pili, slavili svoje (buduće) ropstvo, uzurpator je krojio plan odmazde, krađe i svojatanja sebi: "Koliko smo ogromni, niko nas zaustaviti ne može". Ali i tada ustade neki blagi insan, bez mišića, galame i buke, ustade reći svojima da budućnosti im nema bez muke, a oni koji ostaju dosljedni poganom i paganom ropstvu su samo čeljad bruke. I ustane prkosno i onome drugome tiho mu reći da ne može dalje.

Bili su jaki, golemi, zlobni, prljavi iznutra i izvana, radovali se strašno jer uništiće još jedan narod, danas ili sutra tako svejedno im je, jer što duže traje, strast sve više diči se. Kada čovjek goropadan postane, zaboravi da je samo od krvi i mesa, da srce kuca, ali i stane, da se zamota u plahte sahrane. Takav nemaran čovjek zaboravi na granicu između zemlje i dva metra ispod, zaboravi jer nije vrijedan sjetiti se, i zatvori oči zemaljske silom, da li Višom direktno ili putem uzročnika sporedno.

Filistejci i Džalut godinama bijahu na vrhu zulumčarstva, i kad dođoše na prag malih insana, želeći ih u svoje trofeje svrstati, sitan insan, među njima i ispred tihi Davud, stade na megdan orijašu, jedan u oklopu, drugi u haljama, jedan snažan, drugi u dovama, jedan oboružan svakakvim oruđem, drugi s praćkom, i jednim kamenom. Tanka je linija između ludila i hrabrosti, ali zaboravi zulumčar kolika je snaga onog koji je duboko ubijeđen u svoj Oslonac, i koji nema što na dunjaluku više izgubiti. I nije bacio Davud svoj kamen, nego Onaj koji svu Silu ima, i nije Davud ubio Džaluta, nego Onaj koji vremenom vlada. Ali je Davud poslat da bude uputa da ne bude kasnije upita drugih kako se ne smije oduprijeti zulumu.

Čitav život je jedno iskušenje poredano u više testova za položiti. Ondje gdje se zlo ne može rukom otkloniti, može se jezikom izgovoriti, a mora, najmanje, srcem prezirati. Život prije tri hiljade godina je opet umotan na onom istom mjestu. Samo što Davuda i onih sitnih vrijednih insana nema da u svojoj tišini umire zulum. Ili ih nema.

 

Elvis Deumić

 

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.