Izdvajamo

 

Piše : Senudin Safić

“E, moj jarane, malo je nedostajalo da i moje kosti budu u ovom kamionu”, započinje priču Edin Jakupović.

Ovaj dobri, tihi čovjek, već godinama je vozač kamiona s posmrtnim ostacima Prijedorčana za koje se organizuju zajedničke dženaze. Stotine žrtava, ubijenih uglavnom ljeta 1992. godine, iz Hambarina, Trnopolja, Čarakova, Kozarca, čaršije, Kevljana,… prošlo je kroz kamion tuge s kojim upravlja Edin Jakupović.

 

” Teško je jer valja prevoziti rođake, prijatelje i komšije u prisustvu porodica koje godinama plaču i pate. Nije mi lako sve to gledati, ali ja sam bivši logoraš i svašta sam se nagledao. Ja pokušavam da budem jak. Znam šta su sve ti ljudi koji su ubijeni na pravdi Boga prošli i šta su sve prošle njihove porodice kako bi im klanjali dženazu. ”

Djeca, žene, invalidi, vjerski službenici, doktori, zidari, poljoprivrednici, … svi su oni iz Šejkovače u Sanskom Mostu prema šehidskim mezarima širom prijedorske općine, prevezeni kamionom za čijim upravljačem je bio Edin Jakupović.

 

Neophodno je mnogo snage kako bi čovjek vozio kosti djeteta od nekoliko mjeseci, bivšeg sapatnika iz logora i brojnih sinova uplakanih prijedorskih majki.

mojprijedor.com

...počinje priču o Kozarcu Ibro Kahrimanović: "Kozarac živi zahvaljujući dijaspori, odnosno Kozarčanima koji su se nakon progona zaustavili u evropskim zemljama, u Americi. Ali, iz ljubavi, iz nekakvog svog kozaračkog inata ponovo su izgradili ovo mjesto, čime je Kozarac postao simbol povratka u BiH. Istina, najveći broj njih dolazi za novogodišnje praznike i tokom ljeta, ali ono što su izgradili ovdje – kuće, drugi objekti – garancija su da će se vratiti zastalno i nastaviti živjeti ovdje."