-Evo ga opet hanas jedan! Dođe čak odozdo preko dvije njive- rekla bi nane i nastavila:- neka, e pa vala i dobiće po kljunu!!

– Nije mu bilo dosta što je zadnji put izgubio oko i opet traži kavgu, dodao bih ja veličajući snagu našeg horoza.

Do tog dana naš horoz je uvijek bio jači od Arifovog! Bio je nećete vjerovati toliko jak i ljut da je bilo čak i prijedloga da ga umjesto Mikija zavežemo pred ćukinu kolibu. Miki, uz sve dužno pseče poštovanje je bio više seoska baraba koja se vraćala kući treći ili četvrti dan, sav izmoren i ulizivačkim pogledom samo bi pitao-ljudi, je li sve u redu? Ali, nije on tema ove priče.

Da li su se dva horoza(pijetla) zakačila oko neke koke, da li je bio ponos ili ljubomora ne bih znao reći ,ali što jes’jes’ onaj naš je baš bio pravi princ.

Nema boje perja koje mu Bog nije dao i stvarno bi hodao nekako ponosno kao da stoji na nekoj svjetskoj bini. Namigivao bi mnogobrojnim kokama koje su ga šapućući ogovarale kad bi prośao avlijom. Čak se i par ćurki počelo raspitivati za tog pule- boy-a. Jes’ da su ga te pobjede stajale mnogih ogrebotina ali uvijek je znao kao svaki pravi mangup sakriti one dijelove gdje je bio isperutan neki kažu očerupan. U svakom slučaju najbliža riječ je da izvinete- gologuz.

Nane bi sa prozora pokušavala rastaviti “pernate komšije” sa piskavim glasom gdje bi se na daleko čulo- haaj, haaaj,iš,iš,iš dženabeti jedni..Svi bi čuli sopran moje nane osim njih dvojice. Tukli su se vala kao kad se komšije tuku za medju.

Ja bih se sakrio iza njenih dimija, provirivao i odmjeravao mogućnost da neki skoči i na nas. Ipak, bili smo visoko i kao iz neke lože gledali borbu.

U romanima sam prije vidio kako se ljudi bore u arenama i znao sam da jedan na kraju mora biti do kraja savladan. Imao sam osjećaj da nane ne prekida borbu baš iz tog razloga. Jer, nigdje kao u Kozarcu nije bila popularna kvrguša. Za one koji ne znaju šta je to – nešto kao pizza ali…ni blizu.

Haj, da neobjašnjavam. Uglavnom, borba je trajala kao kad Đoković i Federer ne mogu odlučiti meć. Neki nevidljivi sudija označio je početak bitke i naš horoz ponosno je gledao sa oba svoja oka protivnika. U zadnjoj borbi Arifov horoz ostao je bez jednog oka i kao gusar spremao se da napadne neprijatelja svim raspoloživim noktima, kljunom i krilima.

Ne znam tačno koliko je borba trajala ali je prekinuta u momentu kad je Arifov horoz počeo trčati preko njive.

U sebi sam ponosno slavio pobjedu, misleći da protivnik bježi sve dok se naš horoz nije okrenuo.. Tačno ono oko koje je prošli put odstranio svom komšiji sad je njemu nedostajalo.

Nane je samo rekla-” vidiš, ne možeš očekivati dobro ako u životu nekoga ostaviš da ne vidi!!

Ja njega nisam vidio ali nisam bio siguran je li on mene.

Danima poslije idući iz škole nisam smio navratiti na Arifovu česmu i obilazio bih u velikom luku njihovu kuću. Otkud sam ja mogao znati da nas sve Baliće nije imao na nišanu i odnekud odmjeravao onim svojim jednim okom?

kozarac.ba