Izdvajamo

Pise: Sudbin Music

 

Citav dan razmisljam da se latim pera. Pitam se ima li smisla uopste, jer znam da samo sebi cinim zlo. Bit ce ovo jos jedna neprospavana noc nakon mog izlijevanja mene po papiru. Cudan je i razlog moga pisanja. Neko ce reci da budalim, no Rex je cuko i po. S Rexom se danas naprica.

I nagledasmo se jedan drugog iako je njemu ostalo jos jedno a na drugo oko skroz slabo vidi. Godine cine svoje. Pasji zivot pogotovo. No vidi Rex i na ono jedno da je i moj zivot haman  pasji, jer eto danas mi se opet ko prije sesnaest godina, kada potpisase Daytonski mirovni sporazum opet place.

Tada od zebnji za nasu buducnost, a danas jer sam  izgleda, bio vise nego u pravu.

Negdje duboko u Carakovu u staroj mahali u kojoj je nekad obitavala  cuvena  muhtarova familija Karupovic, danas rasuta svuda po svijetu, sa svakim ezanom vije pas. Izdaleka imanje izgleda poveliko, pravo domacinsko. Do rata su tu zivjeli Hasan i Razija sa svojom djecom. No, rat ucini svoje i tako Hasan i Razija ostase bez svega. No, najbolnije je sto su ostali bez svoje djece. Njihova tri sina pobise na pravdi Bozjoj isti oni koji danas koracase Seher Banja Lukom, nekada Bosanskom Kordovom a danas glavnim gradom necega u cije ime Hasan i Razija ostase bez svoja tri sina, ja bez svog babe, mladosti i bezbroj drugara, rodjaka i komsija. Kako prenesose mediji : "Organizator skupa, u kojem su učestvovali i pripadnici četničkog pokreta, je bio Odbor za njegovanje tradicije oslobodilačkih ratova Vlade RS-a."

 

No, vratimo se Daytonu... Nakon  Daytona, odlucismo ja i moja familija otici u Ameriku. Mati otplaka, sestre za njom i odustasmo. Odlucismo se kao i dosta njih koji su tada bili u teskoj dilemi, da se ipak vratimo rodnoj grudi, pa sta god dragi Allah da. I vratismo se.

 

Prvo u Sanski Most u kojem mi vec bi jasno da ovo nikako nece izaci  na dobro, a onda, tamo negdje u kasnu  jesen 2000-te godine svojoj kuci u pusto Carakovo. Da mi nije bilo Semira i Djine pobenavio bih. Navikao sam se nekako da Carakovo broji samo 40 od nekada 800 kuca i eto kao doci ce i ostali sad kad smo i mi. Veselo momce Semir,  uzeo bi vucjaka Djinu i gotovo diverzantski provlacio se iz Sijecica do Poljskog puta kako bi kartali ili sta vec, da ne poludimo lazuci sami sebe kako je sve ok, a spavajuci sljedecih godinu i vise stalno na jedno oko. Prvu noc nikada necu zaboraviti, a prva zima je bila pravi pakao.

Samo kosti ubijenih mjestana na koje bi setajuci stalno nailazili, podsjecale bi me na zlo sto je iza nas, a mi se pravili da je to davna proslost i sebe radi borili se da ne mislimo na to.

 

Jedanaest godina poslije nema vise ni Semira ni Djine, kao ni mnogih mladica i djevojaka koji odose u svijet. Neki  trbuhom za kruhom a neki kao Semir  stazama ljubavi.

 

Na Ahiret preselise mnoga stara lica. Medju njima na zalost i Hasan i Razija Karupovic. Iza njih vec vise od 6 godina iza imanja uz veliku stalu u svojoj kolibi smrti prkosi ovaj moj Rex, koji vije sa svakim ezanom i place za svojim domacinima, avlijom punom mladosti i veselim licima svojih Karupovica. A danas, eto 16 godina poslije Daytona i 20 godina nakon pokolja skupa samnom, slusajuci ove redove koje nakon Rexa odlucih podijeliti sa svima vama.

 

Napricasmo se ja i Rex. Prisjeti me na sve one trenutke poleta. Pokrivanje drustvenog doma, neumornog Nijaza s kojim bi bilo i ovako i onako, ali bi bilo i mi se vratismo. Kakav je to polet bio! Pobjednicki neumorno radilo se na sve strane. S nama je uvjek bio Hasan i jos mnogi Hasani kojih vise nema.

Nakon par godina u Carakovo doista pocese dolaziti i oni koji nikada nisu. No vracali su se natrag. Vec od 2003.godine ne dolazi niko osim nekoliko nesretnika koji se iz samo njima poznatih razloga silom prilika vratise.

Novi skolski objekat pohadja sve manje djaka. Safove u dzamiji nakon preselenja nekog starine ne popunjava niko. Svaki svatovi su znak da nam neko ode. Pusta polja i mahale navukose divljac tako da nista nije cudno vidjeti zeceve kako se igraju tamo gdje ih nikad nije bilo jer su navikli da ljudi nema. Eto u tri povratnicka mjesta u Rakovcanima, Rizvanovicima i Biscanima u novu skolsku godinu upisa se svega devet prvacica. Oni najzabrinutiji prebrojase za sljedecu skolsku godinu samo cetvoro...

 

Nikako ne volim ovaj dio godine. Nekako ima covjek i previse vremena za razmisljanje. Stalno koracanje provalijom kosta zivaca. Na ivici provalije ovdje je citav jedan kolektiv-ta mala skupina povratnika koja uporno vec vise od deceniju koraca odolijevajuci svim pritiscima samo da ostane i opstane uz rijeke i livade i na poljima s kakvim se malo koja mogu porediti.

Sutio je  Rex slusajuci  ovaj moj monolog, a meni se samo odmotavao filma a jed  bivala sve veca i veca. Podsjeti me i na sva ona politicka okupljanja, jedne kao vise pro-Bosanske i one koji su po misljenju prvih manje pro-Bosanski. Price o Bosni koje  danas u gradu ima tek toliko da njenu post-Daytonsku zastavu mozete naci tek pred Carsijskom dzamijom a to govori mnogo. Jer Bosansci to su helem samo Bosnjaci, koji su i muslimani, nekada sa velikim ”M”, a taj Islam to je sada kao nesto  jaaako opasno kao da ga nikada prije ovdje nije ni bilo. A ja sam eto kao i svi ostali iz ove sacice povratnika samo opasnost a ne neko ko vec deceniju nakon pakla kroz koji prodjosmo i dalje kupim kosti svojih najmilijih na sve pustijim poljima oko Prijedora. Jer kako drugacije objasniti posjete ekipe SFOR-a, kojeg za cudo Bozje u Prijedoru kao sastavni dio Evropskih snaga zastupaju Chileanci i njihovo konstantno ponavljanje pitanja o Vehabijama!?

Zgurani u povratnicke mjesne zajednice, zabavismo se sami sobom ne prihvatajuci svijet oko sebe i daleko od stvarnosti. Nasa naselja postase najljepse pustinje na svijetu ili jos gore, najmoderniji rezervati u kojima vegetiramo gotovo kao Americki indijanci prisjecajuci se o vjerskim praznicima na nasu tradiciju, kulturu i obicaje kojih odavno vise nema. I reisu Cericu sam jednom prilikom reko da se osjecam kao Mohikanac. Dok je danas cetnicki pokret paradirao Banja Lukom, jedna djevojcica koja je u Carakovo 2000-te dosla kao petogodisnja Bosnjakinja, dobila je  zadatak iz predmeta ’Srpski jezik” da napise sastav ”Dvadeset godina Srpske”. Djeca u skoli u Carakovu ostase uskracena ove godine za Bajramsku priredbu jer je direktor, helem, jako zabrinut sto se djeca dijele na nacionalnoj(vjerskoj) osnovi pa nema kaze ni Bozica, al ce zato biti priredba za krsnu slavu skolstva Republike Srpske ”Svetog Savu”, odnosno Savindan ciju himnu moraju napamet znati svi Carakovski malisani.

Poslije zavrsetka srednje skole oni ce prestati  da koliko toliko normalno zive i vratiti se u svoje rezervate i u  taj paralelni svijet u koji nas neko smisljeno gura a mi bez razmisljanja nasjedamo unatoc cinjenici da smo konstitutivan narod u Daytonu skrojene drzave. Paralelni svijet u kojem su nasa humanitarna udruzenja postali zavodi za socijalnu zastitu i paralelni svijet tamo nekih koji eto radi toga sto ni Srbi ne rade (a istina da je nezaposlenost ogromna) nemaju pravo vec godinama na bilo kakvo radno mjesto u nekom od javnih preduzeca ili ustanova, pa makar cistacice. Rijetki su sretnici koje je to na vakat zapalo, no jako rijetki. Politika ce naravno reci da nisam u pravu, no i nece me iznenaditi jer i pored svega pobrojanog, opstinski nacelnik se moze pohvaliti jednoglasno usvojenim budzetom koji je ”po volji” i Bosnjacima, barem sudeci po glasovima onih koje su Bosnjaci  izabrali. Sveopsta nezaposlenost tjera ljude na svasta. Hvala Bogu najmanje je dzeparosa i provalnika no nevjerovatno koliko oni visoki mogu pasti nisko zmureci na istinu koja je sve ocitija oko nas.

A oko nas navodno nafta. Tutnje Rusi neki dan po Cokotima i barama Svetinje. Prisao im moj komso Samed ni ne pokusavauci zvati policiju jer nema pravo. Cuo da je saban zvao pa nagrabusio. Uspio je razumiti nekog Rusa koji se podrugljivo javio Samedu  na slabom ”Srpskom”rekavsi kako eto gdje ima muslimana ima i nafte.

Svaki dan strepim da se opet neko ne sjeti rovariti po Biscanskoj glini za koju kazu da je najkvalitetnija u Evropi. Pitam se samo ko ce sad odbraniti ta nasa sela od novih, urbanih iseljavanja u cilju ”sveopsteg prosperiteta u nastojanjima nase zemlje ka sto skorijim integracijama u NATO i EU” kako stalno i neumorno ponavljaju, i ovi i oni, pro-Bosanski, dok im se na terenu i ispod nosa  odvija posljednja, tiha i sigurna faza etnickog ciscenja za koju niko nece biti pozvan na odgovornost pred nekim od medjunarodnih Sudova. Bit ce na kraju :”Sami pali-sami se ubili!”

Za nekoliko dana opet je Dan drzavnosti nase domovine i ponovna proslava. Ovaj put, iz nekih razloga u Kozarcu. Naravno, u ovom, jos uvjek, njenom dijelu bit ce to normalan radni dan i samo se nadam da opet ko lani, nece  doci do nestanka struje. I ne zamjerite ako nekom pokvarih raspolozenje. Odavno je bilo vrijeme da se upali crvena lampica i oglasi alarm. Ja vise necu da cekam da ga neko drugi pali. No kako god bilo, ja i Rex cemo jos neko vrijeme da prkosimo vremenu. Koliko dugo, do dragog je Allaha dz.s. ili kako jednom prilikom rece Beska:”Do posljednjeg Mohikanca!”

Sudba

 

Ziv I zdrav bio veliki humani covjece, znaj da nisi sam,kud god ti I tvoja kamera za, tobom cijela vojska gledalaca,mi koji smo daleko,uz tvoju pomoc smo tu sa vama,hvala,hvala za ovo divno snimanje u detalje,dogadzanja ovog ljeta,bilo je I tuzno I veselo,veliki selam iz Chicaga!

Ismeta Terzic Dzihic