Piše; Sudbin Musić
Život
Nisam spavao u noci sa šestog na sedmi januar. Priznajem, došao sam pokasno s rođendanske proslave prijatelja, legao u postelju i pokušavao da zaspim. Negdje, ne tako daleko od mog prozora svirala je neobična muzika. Genijalni virtuoz je u gluho doba noći na neobičnom muzičkom instrumentu zvanom kalašnjikov uvježbavao uvertiru „Marša na Drinu“.
Nakon dvadeset godina trganja, sušenja pluća, stresova koje samo ova tvrda bosanska glava može da podnese a da se ne rokne, u dubokoj tami moje sobe po ko zna koji put odvajao sam dobro od zla, vagao ga i uvjeravao sebe da to nije to! Ne, nije to kalašnjikov! I taman kad sam sebe uspijem slagati uporni genijalac ponovi isto.
Lagao bih kada bih rekao da se ne plašim. Neko kome su barem jednom u životu uz psovku „turske majke“ istresli kompletan okvir na dvadeset centimetara iznad glave zauvjek se plaši. Te beskrajne noći sa šestog na sedmi januar ljeta Gospodnjeg 2013-e sam čuo još nešto. Frekvencijom mrava po kući su odzvanjali sitni koraci moje majke. Nije spavala. Moji strahovi se množe sa četiri! Po ko zna koji put sam se pitao što mi je sve ovo trebalo. U drugoj sobi su još i moje seke.
Mogao sam kao i većina, negdje daleko od ovog ključalog bosanskog lonca spavati miran san. Tamo negdje jednog julskog četvrtka 1992-ge drhtao sam kao i sad. Ne samo zbog sebe, već njih četvoro kojima sam s tek napunjenih osamnaest postao i mama i babo, i brat i seka i kućni domaćin.
„Palo slime na time“ kako se to ovdje kaže, al u mene uz svirku kalašnjikova kojim je neki manijak tog četvrtka presjekao mršuljavo tijelo mog rahmetli babe.
Padne čovjek u agoniju koja o januaru svake godine s ovu stranu entitetske granice traje gotovo čitav mjesec. Poslije sedmog je došao i osmi a uz njega grlata i svima poznata lica ogromnioh glava, kamere, izjave i beskonačni online Facebook-comment kontraudarci.
Proključala masa lažnih nadanja u tom virtualnom svijetu svjetlosnim godinama udaljenom od realnosti prijeti da pokipi. Meni najzanimljivije kako priču o Srpskoj i njenom nestanku uvjek personifikuje neko čijim odlaskom ko biva ide i „republika“. Otiće i „Dodo“ ko izumrla novozelandska ptica trkačica. Eto kao nema goreg...
Dok se sa svakom dženazom u prijedorskim povratničkim selima posljednja faza etničkog čišćenja polako i sigurno privodi kraju, tamo negdje u sarajevskim mahalama grme koraci ko na stazi slonova nekih novih-starih u najnovijoj eri političkog egzibicionizma. Svebošnjački Kongres, pa „Inicijativa 1.mart“ pa najave revolucija, budalaštine o „Aneksu7“, turskim kozama, Mevlidu i horoskopu... Po sarajevskim mahalama prave hodže pljuju po SDP-ovim dok kruna Bosanska ko loptica skočkica nikako da se smiri da je konačno neko ko Šah Reza Pahlavi već jednom sam sebi stavi na glavu. Ko je car!? Go je car!
Iz tih 29 posto Bosne na koliko su nakon rata stjerani, Bosancima (Bošnjacima, Muslimanima, tih nešto Hrvata, Sejdića i Fincija...) svijet naravno izgleda drugačije. Ako ništa nema ovih rafalanja kasno u noć. Nema ni Dodika, nema svakodnevnog pozdrava trobojke iznad table s natpisom „Prijedor“ na putu za posao, pa opet istog na putu kući! Djete vam kući za domaću zadaću ne donosi „Himnu Svetog Save“ i ne mora nadoknaditi propušteni školski dan o Bajramu. Nema ni mene i sličnih meni... Nema „republike“!
Danas,devetog januara, na njen „rođendan“ radim. I kakva koincidencija! Na mom stolu koverta i u njoj konačna presuda Okružnog suda u Banjaluci u zahtjevu Kučković Sutke. Sutka čiji je suprug rahmetli Jusuf prva nevina žrtva prijedorske kataklizme biva naravno kao i većina povratnika odbijena u zahtjevu za svoja prava jer je Sud ocijenio da je mišljenje kancelarije zamjenika republičkog pravobranioca u Prijedoru ispravno, pa eto Sutka nema pravo ništa da traži jer smrt njenog Jusufa nije u uzročno posljedičnoj vezi s odbrambeno otadžbinskim ratom. Helem, rahmetli Jusuf nije pao za „republiku“. I tu je sve završeno...
Nikad neću zaboraviti 14.decembar 1995.godine. Plakao sam jer je u stvari tad, potpisom Dejtonskog mirovnog sporazuma presuđeno svim prijedorskim Sutkama. Ne samo prijedorskim, već svim onima koji su se odlučili vratiti na svoja prijeratna ognjišta te im na pozadini lične karte stoji „izdata od MUP Republike Srpske“. Kategoriju „ničijih ljudi“ nastalu impelemntacijom tog famoznog „Aneksa 7“ kojoj i sam pripadam niko ništa i ne pita. Sumnjam da će i ovo moje škrabanje biti shvaćeno. U virtualnom Facebook herojstvu ratovanja povratničkog ambijenta se svakako množe nulom.
Prošlu godinu, koja po gregorijanskom kalendaru još uvjek traje, pamtit ću po brojnim momentima. Bijele trake, prkosna šetnja glavnom ulicom, bijele balone u Omarskoj, smijeh i suze, svađe i znoj, moj sve gori hronični umor ali i trenutak kad na stadionu „Vedro polje“ u jednom momentu nije bilo gotovo nikog osim tabuta a valjalo je skloniti pedesetak tepiha i pokupiti smeće noć uoči „Šehidske dženaze“. Isto tako pamtit ću i sms poruku moje seke koja je brojala glasove na biračkom mjestu „Čarakovo A“. Bila je kratka: „Gotovi smo!“
E pa nisam. Ja nisam. Ostajem ovdje jer ovo grije Sunce moga neba. Zaboli me za Dodikom, rafalima, trobojkama, kokardama i svim ostalim. Na Uni, Savi, Drini leži bosanska granica! Nadam se samo da će barem 2013-te u Omarskoj biti više ljudi nego balona i da će na sljedećoj „Šehidskoj dženazi“ biti mladih lica spremnih da budu redari dva sata i da će 2014.godine sms moje seke ili ko zna kog člana biračke komisije sa glasačkih mjesta „Čarakovo A“ ili „Čarakovo B“ , ili pak nekih drugih glasiti: „Super!“
Nadam se... Nada kažu umire posljednja!
Sudba