Izdvajamo

Zbog uobičajeno kasnog dolaska u Sarajevo, iz vjestaj sa istog puta smo odlučili objaviti ujutro, prije nego što se uputimo na zadnju destinaciju - Srebrenicu.

Dakle, stigli smo u glavni nam grad države-Sarajevo!
Put je trajao nepunih 10 sati, što zbog sporijeg tempa vožnje što zbog vremenskih (ne)prilika isti se poprilično otegao i činio dužim, ali povrh svega, ono što je najbitnije za istaći je da su svi naši momci stigli u Sarajevo bez problema!

Spustivsi se iz Jajca cestom koja ide uporedo s Vrbasom, stigosmo u Donji Vakuf. Na samom ulasku u grad, svratili smo na mezarje, gdje smo učenjem fatihe odali počast jednom od učesnika prijašnjih maratona, koji nažalost više nije s nama.
U Vakufu su nas mještani dočekali s voćem, sokovima i prigodnim obraćanjem, kao i uvijek do sad, poželjeli nam dobrodošlicu u njihov grad. Takodjer smo nakon obraćanja mjesnog imama, položili cvijeće na sehidsko spomen obilježje, te smo nedugo zatim krenuli put Bugojna. U Bugojnu je uprilicen ručak od strane domaćina, te takodjer, kao i u Vakufu, uprilicen program dobrodošlice od strane domaćina.

Nakon Bugojna nastupio je najzahtjevniji dio etape, uspon na Rostovo. Vrijeme je bilo idealno za vožnju, kako uz brdo, tako i čitavim putem uz Lašvansku dolinu.
Na samom ulasku na autoput, krenula je padati kiša, koja nam je bila suputnik do Sarajeva. Sve su to sastavni dijelovi maratona, i temperature preko 30° i nevrijeme...sastavni dijelovi na koje se mi ne žalimo već idemo dalje!
Danas nas očekuje dolazak u mjesto koje je samo po sebi cilj naseg polaska i svaki kilometar do tamo možda fizički jesmo umorniji, ali isto tako naše moralne i duhovne baterije se konstano pune!

Vaš BK KOZARAC
Tekst i foto: Amel Bešlagić

 

Postovani Nijaze,

Hvala mnogo na predivnim prilozima i fotografijama kojima nas uvijek obradujes. Sve ovo sto radite danas, trag je koji ostavljate za sobom, a koji ce jednoga dana pripadati kozarackoj arhivi. Svaki put imam osjecaj da sam prosla kroz nas dragi Kozarac i zavirila pomalo u svaki njegov sokak. Vrijeme prebrzo leti, a u toj neuhvatljivoj brzini zaboravimo koliko je svaki trenutak vazan i kako ga trebamo cijeniti i po mogucnosti zabiljeziti.

Kako su govorili nasi stari, "Danas jesmo, sutra nismo.." U ovozemljskoj trci koja se sve vise pretvara u borbu za meterijalne stvari koje dominiraju, veoma se rijetko nadje vremena za dusu i cesto znacaj malih, obicnih stvari spoznamo tek kada ih pocnemo gubiti. U sustini zivimo samo za danas, jer proslost ne mozemo promijeniti, a buducnost i njenu tajnu ne mozemo unaprijed spoznati.
Vec smo to jednom iskusili na svojoj kozi, u proteklom ratu, kada smo tako brzo izgubili ono sto smo godinama sticali, a najgore od svega je gubitak ljudskih zivota.

26.04.2014
Semira Jakupovic