Izdvajamo

 

Husnija “Hune” Fazlić, legendarni igrač i trener Borca, preminuo je u četvrtak u 80. godini, a ovog ponedjeljka, u Maloj vijećnici Banskog dvora, održana je komemoracija povodom njegove smrti.

U dresu kluba iz Platonove ulice Fazlić je odigrao 506 utakmica i postigao preko 400 golova, a posljednji put je dres Borca obukao 14. maja 1974. godine, kada je Borac pod njegovom komandom (postigao tri gola) savladao sarajevski Željezničar rezultatom 6:4.

Nakon igračke, okrenuo se trenerskoj karijeri, predvodeći tadašnju generaciju Borca do najvećeg klupskog uspjeha u istoriji – osvajanja Kupa maršala Tita 1988. godine trijumfom u finalu nad Crvenom zvezdom (1:0).

Te kultne utakmice prisjetio se i tadašnji prvotimac, a danas predsjednik Borca Stojan Malbašić.

“Četiri dana prije te utakmice, ja sam se povrijedio na jednom meču pa sam morao da budem iznešen sa terena. Veče prije finala, Fazlić je pročitao spisak igrača koji će igrati i ja nisam bio na njemu. Međutim, ja sam želio da igram na tom duelu, odigrao sam svaki meč Kupa do tada iako sam znao da nisam bio ni 50 posto, a kamoli sto posto spreman. Pokušao sam da dođem do njega preko njegovih najbližih saradnika, nisam htio uprkos povredi da propustim taj meč, a onda me je on na dan utakmice uvrstio u tim. Ostalo je, svi znamo, istorija”, rekao je Malbašić.

Kapiten te generacije bio je Damir Špica, koji je pred 30.000 gledalaca na stadionu JNA podigao najznačajniji trofej u 96 godina dugoj istoriji kluba.

“Ovo je veliki gubitak, odlazak Husnije Fazlića za nas je jak i težak udarac, za sve nas koji smo rasli uz njega. Počinjali smo kao djeca uz njega, vodio nas je sve do posljednjeg momenta, do našeg odlaska van granica države. Bio je trener koji je ostavio na nas veliki pečat, i kao čovjek i kao trener i kao pedagog i kao kritičar. Bez njegove kritike nije mogla da se završi nijedna utakmica, da nam ne kaže šta nije valjalo, više šta nije valjalo nego što jeste. Do prije šest mjeseci sam se skoro svaki dan čuo sa njim, i onda se pojavila ta bolest. Borio se, na kraju nije uspio, ali ostaće za nas sve koji smo bili uz njega jedan veliki idol.”

Fazlićev savremenik bio je Rodoljub Petković, dugogodišnji generalni sekretar Fudbalskog saveza Republike Srpske, koji je tokom jednog kratkotrajnog perioda dijelio dobro i zlo sa Fazlićem u taboru “romantičara” sa Čaira.

“Trajalo je to jedan kraći period, dok je bio trener u BSK-u. Međutim, to je zanemarljivo, mnogo je bitniji njegov angažman u Borcu, Sarbrikenu, Berlinu, a posljednjih godina i u Verderu iz Bremena gdje je obavljao funkciju sportskog direktora i šefa skautinga, tako da je usko sarađivao sa čuvenim svjetskim fudbalerima Klausom Alofsom i Feliksom Magatom. Koliko mi je poznato, on je bio njihov lični prijatelj, znači ne radi se samo o čovjeku koji je na ovim prostorima postao slavan, već bio poznat i širom Evrope”, rekao je Petković, istakavši da je Fazlić ostavio trag kao trener i u jugoslovenskom i evropskom fudbalu.

“Bio je u Bremenu, Berlinu, radi se o ubjedljivo najkvalitetnijem i najboljem fudbaleru svih vremena koji je igrao u Borcu. On je to pokazivao svojom harizmom, imao je jedan poseban talenat za vođu. Rijedak kvalitetan fudbaler, a da je postigao istu takvu karijeru i teško bi se moglo komparirati da li je bio bolji fudbaler ili trener”, rekao je Petković, otkrivši da je Fazlić kao igrač bio neostvarena želja proslavljenog trenera Crvene zvezde i Real Madrida Miljana Miljanića.

“Kad god je dolazio u Banjaluku, kad god smo razgovarali, Miljan mi je govorio o tome da je želio da ga dovede ili u Crvenu zvezdu ili u Real Madrid. Često smo se dotakli te teme i spominjao mi je to, ali u tome nije uspio.”

Sahrana Husnije Fazlića obaviće se 19. oktobra u Bremenu.

mondo.ba

Nikada zločine naših komšija zaboraviti nećemo i dok smo živi o njima ćemo svjedočiti i sve ljude na njih podsjećati. Istinu o našem stradanju ćemo konstantno širiti, a pravdu na ovosvjetskim sudovima uporno tražiti. Za istinu ćemo živjeti, raditi i umirati! Zbog toga danas na ovom mjestu želimo još jednom jasno kazati da su nas naše komšije u nedjeljnim, poslijepodnevnim satima, 24. maja 1992. godine, svojim paravojnim snagama napali, da su tada nad nama agresorski čin započeli i u narednom vremenu realizirali, da su na području naše općine više od 3.000 naših najmiliji poubijali, a njihova tijela u mnogobrojne jame i grobnice skrili, da su naše majke i sestre silovali, da su nas u logore zatvorili i u njima najtežim torturama mučili, da su naše imetke pljačkali i uništavali, da su naše džamije palili i rušili, da su nas sa ognjišta naših protjerali, da su nam povratak na njih osporavali, da se ni nakon 25 godina za zločine svoje nisu pokajali, da zločince iz svog naroda nisu izdvojili već su se s njima poistovjetili, da kosti naših najmilijih još uvijek na njima znanim mjestima kriju, da svoju omladinu lažima o nama truju, da na započetom zlu devedesetih godina i dalje ustrajavaju.

Mr. Amir ef. Mahić
25.05.2017. god.